Direktor Vodnogospodarskog odjela za Muru i gornju Dravu Hrvatskih voda Milan Rezo iznio je pregled stanja voda na sjeveru Hrvatske, s posebnim osvrtom na zalihe i obnovu podzemnih voda, vodostaje Drave i Mure te pritiske na vodne resurse. Njegovo izvješće prenosimo u cijelosti.
Kao znanstvenik, smatrao sam potrebnim uključiti se u raspravu na pitanje „Imamo li dovoljno vode?” te kako nije dovoljno odgovoriti podatkom o tome koliko se vode nalazi u našim vodonosnicima. Takav bi odgovor mogao stvoriti pogrešan dojam da je sva voda koja je danas pohranjena u podzemlju istodobno i raspoloživa za korištenje. Puno je važnije razumjeti kolike se količine podzemne vode prirodno obnavljaju, kojom se brzinom obnavljaju i koliko ih možemo koristiti, a da pritom ne narušimo dugoročnu ravnotežu vodonosnika u konkretnom slučaju u gornjem toku rijeke Drave.
Upravo zato potrebnim je jasnije razlikovati ukupne zalihe vode u vodonosniku od obnovljivih količina podzemne vode. Pitanje nije samo koliko vode imamo, nego koliko se vode u određenom razdoblju može obnoviti prirodnim procesima oborinske infiltracije i prihranjivanja vodonosnika te koliki dio te obnovljive količine možemo održivo zahvatiti. To je, znanstveno utemeljeniji način odgovora na pitanje o dugoročnoj vodnoj sigurnosti.
Varaždinska, Međimurska i Koprivničko-križevačka županija raspolažu velikim zalihama podzemne vode. No sve toplija i sušnija ljeta, veće potrebe poljoprivrede i gubici u vodovodnim mrežama pokazuju da pitanje budućnosti nije imamo li vode, nego kako ćemo njome upravljati.
Područje sjeverne Hrvatske nalazi se iznad velikih aluvijalnih vodonosnika povezanih s Dravom i Murom. Prema podacima Hrvatskih voda, tri važna tijela podzemnih voda: Varaždinsko, Međimursko te područje Koprivničko-križevačke županije (Legrad/Slatina) imaju procijenjene obnovljive zalihe od ukupno oko 563 milijuna kubičnih metara godišnje.
To je velika količina, ali je važno naglasiti da se te brojke odnose na cijela prethodno tri nabrojana hidrogeološka tijela, čije se granice ne poklapaju s granicama triju županija. Stoga se 563 milijuna kubika ne može jednostavno prikazati kao količina vode koja se svake godine obnovi samo na području Varaždinske, Međimurske, Koprivničko-križevačke županije i dijelova Virovitičko-podravske.
Još važnije, podzemna voda nije neograničen spremnik. Dugotrajna suša smanjuje vodostaje rijeka Drave i Mure te zbog hidrauličke povezanosti smanjuje se prirodno prihranjivanje vodonosnika, dok istodobno visoke temperature povećavaju potrebe za vodom kućanstava, gospodarstva i industrije, osobito potrebama u poljoprivredi. Zaključak bi mogao biti jednostavan: vode zasad ima ali pritisak na vodonosnik raste.
Javni vodoopskrbni sustavi trenutačno koriste tek dio raspoloživih obnovljivih godišnjih količina. Tri javna isporučitelja vodnih uslugu, Varkom, Međimurske i Koprivničke vode godišnje isporuče približno 18-20 milijuna kubnih metara ne uzimajući u obzir gubitke zbog dotrajale vodoopskrbne mreže. Javni isporučitelj vodnih usluga za područje Varaždinske županije Varkom je tijekom 2025. godine iz svojih izvorišta zahvatio oko 14,934 milijuna m3, dok je korisnicima isporučeno 6,927 milijuna m3 pri čemu je vidljiv gubitak od 53,62 % (podaci prije provedbe Uredbe o uslužnim područjima).
Upravo su gubici u mreži zbog dotrajalih cjevovoda, spore detekcije nastanka puknuća jedan od najvećih prostora za poboljšanje isporuke vode sa smanjenim gubicima. Smanjenje gubitaka znači da se dodatna voda može osigurati bez otvaranja novih izvorišta i dodatnog pritiska na podzemne vode. Stoga je Vlada Republike Hrvatske, resorno ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije te Hrvatske vode naložilo obvezu izrade programa smanjenja gubitaka koji su ovih dana zaprimljeni od javnih isporučitelja vodnih usluga.
Međimurske i Koprivničke vode također raspolažu stabilnim pozajmištima koje putem zdenaca crpe iz dravskog/murskog vodonosnika, ali podaci pokazuju da je javna vodoopskrba samo jedan dio ukupne vodne bilance. Poseban pritisak tijekom sušnih razdoblja dolazi iz poljoprivrede.
Navodnjavanje nije problem, nego dio rješenja jer u sušnim godinama poljoprivrednicima je voda nužna za očuvanje prinosa i proizvodnje hrane. Zato rješenje nije zabraniti navodnjavanje, nego ga učiniti učinkovitijim.
Kap po kap, senzori vlage tla, precizno određivanje potrebnih količina vode i spremanje oborinske vode, izgradnje akumulacija, korištenje vode iz napuštenih šljunčara mogu značajno smanjiti potrošnju, a istodobno omogućiti stabilniju proizvodnju.
Posebno je važno razvijati javne sustave navodnjavanja kroz programe Hrvatskih voda i omogućiti poljoprivrednicima racionalno korištenje vode prema stvarnim potrebama biljaka.
Vodostaji Drave i Mure upozoravaju jer su površinske i podzemne vode međusobno povezane stoga je stanje vodostaja rijeka posebno važno. U ovom trenutku Drava i Mura na području sliva su iznad povijesnih negativnih rekorda (minimuma) ali u razdobljima niskih vodostaja i dugotrajne suše pritisak na cijeli hidrološki sustav raste.
Danas nema razloga govoriti o tome da sjever Hrvatske ostaje bez vode. Naprotiv, imamo vrlo vrijedne vodonosnike i razvijenu vodoopskrbnu infrastrukturu te nema mjesta upitima vezanim za uvoz vode, nego bolja vodna sigurnost.
Klimatske promjene mijenjaju uvjete. Sve češće ćemo istodobno imati visoke temperature, manje oborina, niske vodostaje i povećane potrebe za navodnjavanjem.
Zato bi prioriteti trebali biti jasni: smanjivati gubitke u vodovodnim mrežama, štititi izvorišta, povećavati učinkovitost navodnjavanja, graditi akumulacije s ciljem zadržavanja oborinske vodu, povezivati vodoopskrbne sustave ne samo unutar jednog isporučitelja vodnih usluga već međusobno povezivanje po načelu „kako voda nema granica“!!!
Ne može se slati poruka kako vode nemamo jer iste na području Republike Hrvatske imamo u izobilju u podzemnim vodonosnicima ali njome moramo upravljati kao strateškim resursom.
Pitanje budućnosti nije i ne smije biti koliko vode imamo ispod zemlje, nego koliko ćemo je uspjeti sačuvati, obnoviti i pametno koristiti onda kada nam je najpotrebnija.