„Ve”, „denes” i „dimo” riječi su koje mnogima na sjeveru Hrvatske ne treba prevoditi. Ipak, među riječima zabilježenima u međimurskim govorima ima i onih uz koje bi danas trebalo zastati i pitati: „Kaj to znači?”
Svi mi kajkavci prepoznajemo mnogo zajedničkih riječi. Zato bi bilo teško za svaku riječ koju čujemo u Međimurju reći da pripada samo tom kraju. No mjesni govori čuvaju i nazive za predmete, poslove i običaje koji su polako nestajali iz svakodnevice. Upravo među njima kriju se riječi koje bi mogle iznenaditi i one koji cijeli život govore kaj.
Primjerice, rešpeter je dalekozor, a logožar veliki ceker izrađen od komušine. Puta je drvena posuda za nošenje grožđa. Te riječi prizivaju vrijeme u kojem su predmeti imali svoje mjesto u kući, na polju ili u vinogradu, a njihovi su se nazivi učili slušanjem starijih.
U kući se mogao naći i rišpet, odnosno krevet, dok je lodrica bila drvena posuda za čuvanje masti i mesa. Lodec je označavao prečku na ljestvama. A onaj tko bi krenuo preko polja mogao je proći läsom — putom između dviju parcela.
Stari poslovi ostavili su trag u riječima poput ružđiti, što znači kruniti kukuruz. Kad bi se pripremala hrana, mogao se spomenuti i ščipanec — tijesto koje se otkidalo prstima. Neke riječi žive i nakon što se posao ili predmet uz koji su nastale sve rjeđe viđa.
A tu su i riječi koje su i dalje dio običnog razgovora: ve znači sada, fčera jučer, de gdje, a dimo kući. One su mnogima dobro poznate, ali pokazuju koliko se domaći govor prirodno prenosi iz generacije u generaciju.
Riječ zabilježena u međimurskim govorimaZnačenjerešpeterdalekozorlogožarveliki ceker od komušineputadrvena posuda za nošenje grožđarišpetkrevetlodricadrvena posuda za mast i mesolodecprečka na ljestvamaläspoljski put između dviju parcelaružđitikruniti kukuruzščipanectijesto koje se otkidalo prstima
Međimurski govori razlikuju se od mjesta do mjesta, pa se i pojedina riječ može drukčije izgovarati ili imati drukčiju inačicu. Ovaj je izbor mali pogled u rječničko blago kraja, a možda i povod da kod kuće ponovno upitate starije: koju riječ iz svojega mjesta ne bismo smjeli zaboraviti?