U mnogim su dječjim vrtićima poskupjele ekonomske cijene, jer rastu razni troškovi. Sve je to razumljivo, ali zašto u jednom gradu ili općini roditelji moraju izdvajati više, a u drugom manje novaca. Ne živimo li u istoj državi?
U nekim jedinicama lokalne samouprave roditelji izdvajaju relativno male iznose, u drugim sredinama taj trošak može biti znatno veći. Razlike postoje i u takozvanoj ekonomskoj cijeni vrtića, odnosno ukupnom trošku boravka jednog djeteta u predškolskoj ustanovi.
Zašto svaki grad i općina imaju drukčiju ekonomsku cijenu, tko je određuje i znači li viša cijena automatski i kvalitetniji vrtić?
Ekonomska cijena dječjeg vrtića često izaziva rasprave među roditeljima, osobito kada lokalne vlasti najave njezino povećanje. Mnogi se pritom pitaju kako je moguće da vrtić u jednom gradu ima znatno višu ekonomsku cijenu nego u susjednoj općini, iako djeca u oba vrtića dobivaju naizgled jednaku uslugu.
Odgovor se krije u načinu financiranja predškolskog odgoja, različitim troškovima poslovanja, broju zaposlenih i djece te odlukama lokalne vlasti.
Ekonomska cijena predstavlja iznos potreban za financiranje redovitog programa dječjeg vrtića po djetetu, prema obračunu pojedine ustanove i njezina osnivača. Ona nije isto što i iznos koji roditelji svakog mjeseca plaćaju.
U ekonomsku cijenu ulaze različiti troškovi poslovanja vrtića, među kojima su plaće odgojitelja i ostalih zaposlenika, prehrana djece, režijski troškovi, održavanje prostora, didaktički materijali, higijenske potrepštine te drugi troškovi koji su nužni za funkcioniranje te ustanove.
Roditelji u pravilu plaćaju samo dio te cijene, dok preostali iznos najvećim dijelom osiguravaju gradovi i općine, uz druge moguće izvore financiranja.
Zašto se cijene razlikuju od mjesta do mjesta?
Jedan od najvažnijih razloga su troškovi zaposlenih. Plaće odgojitelja i ostalih djelatnika čine velik dio ukupnih rashoda vrtića, a troškovi rada mogu se razlikovati među ustanovama.
Važnu ulogu ima i broj djece. Vrtić s manjim brojem polaznika može imati veći trošak po djetetu jer se određeni izdaci, poput grijanja, održavanja zgrade ili dijela zaposlenih, raspoređuju na manji broj djece. Na ukupnu cijenu utječu i razni drugi programi koje određeni vrtić provodi.
Tko određuje ekonomsku cijenu, a tko koliko plaćaju roditelji?
Kod gradskih i općinskih vrtića važnu ulogu imaju osnivači, gradovi i općine, koji osiguravaju sredstva za njihov rad. Ekonomska cijena utvrđuje se na temelju troškova programa, dok se iznos roditeljskog sudjelovanja određuje prema pravilima nadležne lokalne samouprave. Državni pedagoški standard propisuje vrste troškova koje cijena obuhvaća, ali ne određuje jedinstvenu ekonomsku cijenu za sve hrvatske vrtiće.
Zato dolazi do te razlike, da dvije susjedne općine ili dva susjedna grada imaju različitu ekonomsku cijenu, ali i različite iznose koje plaćaju roditelji za svoje dijete.
Na primjer, negdje je ekonomska cijena vrtića 600 eura, a roditelji plaćaju 120 eura, jer preostali dio pokriva jedinica lokalne samouprave. U drugoj sredini ekonomska cijena može iznositi 500 eura, a roditelji plaćaju 150 eura, negdje je pak ekonomska cijena 550 eura, a roditelji izdvajaju 170 eura.
Osim gradova, općina i roditelja, u financiranju predškolskog odgoja sudjeluje i država. Razlike u ekonomskim cijenama vrtića posljedica su različitih uvjeta poslovanja, ali i načina na koji se predškolski odgoj financira na lokalnoj razini.
Iako postoje zajednički zakonski okviri i pedagoški standardi, troškovi pojedinih ustanova nisu jednaki, a gradovi i općine imaju različite proračunske mogućnosti.
Na kraju, najvažnije pitanje nije samo koliko iznosi ekonomska cijena vrtića, nego što roditelji i djeca za taj novac dobivaju te koliko lokalna zajednica ulaže kako bi predškolski odgoj bio dostupan svakoj obitelji.
Zašto je to tako i zašto svaka općina i grad propisuje svoju cijenu i hoće li država uvesti jednu cijenu, istu za sve dječje vrtiće?
Razumljivo je da bi djeca trebala imati iste uvjete u svakom dijelu Hrvatske.
Foto: kreirano putem AI