Posljednjih godina Hrvatska se, poput mnogih europskih zemalja, suočava s velikim valom doseljavanja stranih radnika. Dolaze iz raznih dijelova svijeta – Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, Turske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova… i postali su neizostavan dio hrvatskog tržišta rada. Radimo s njima, susrećemo ih svakodnevno u trgovinama, ugostiteljstvu, građevini, logistici i brojnim drugim sektorima.
No, jedno pitanje sve se češće postavlja: trebaju li strani radnici učiti hrvatski jezik ako žele živjeti i raditi u Hrvatskoj?
Većina Hrvata koja je otišla u druge zemlje vrlo dobro zna odgovor. Tko ode u Njemačku, Irsku, Austriju ili Italiju, ubrzo mora naučiti barem osnove jezika zemlje u kojoj živi – zbog posla, komunikacije s kolegama, sigurnosti na radnom mjestu i integracije u društvo. Nitko ne očekuje da će se poslodavci i institucije prilagoditi njima, već da će oni naučiti barem toliko da se mogu sporazumjeti i razumjeti osnovne upute.
Zašto bi u Hrvatskoj bilo drukčije?
Poznavanje jezika nije samo formalnost – ono je preduvjet za razumijevanje kulture, propisa, sigurnosnih procedura i, na kraju, za međuljudske odnose. U radnom okruženju gdje ljudi ne mogu komunicirati, dolazi do pogrešaka, nerazumijevanja i nezadovoljstva s obje strane.
Naravno, odgovornost nije samo na radnicima. Poslodavci koji zapošljavaju strane radnike trebali bi omogućiti osnovne tečajeve hrvatskog jezika, barem na razini svakodnevne komunikacije i radnog vokabulara. Takvi programi postoje, ali ih rijetko tko koristi sustavno.
S druge strane, i društvo treba biti svjesno da se integracija ne događa sama od sebe. Ako želimo da ljudi koji dolaze ovdje rade, žive i doprinesu zajednici, moramo ih potaknuti da nauče jezik zemlje u kojoj žive – jer bez toga nema stvarne prilagodbe ni razumijevanja.
U konačnici, učenje jezika nije teret, nego ključ za dostojanstven život, bolju komunikaciju i poštovanje zemlje u kojoj radimo.
foto: ilustracija