Tragedija koja je sredinom svibnja potresla Drniš i cijelu Hrvatsku dobila je i svoj pravni nastavak. Nakon što je maturant L. M. ubijen tijekom dostave hrane, Državni inspektorat proveo je nadzor kod poslodavca za kojeg je radio te je protiv njega pokrenut prekršajni postupak zbog sumnje na kršenje odredbi Zakona o tržištu rada.
Prema navodima Državnog inspektorata, tijekom nadzora utvrđivale su se okolnosti rada redovitog učenika izvan razdoblja školskih praznika, budući da je mladić u trenutku tragedije još uvijek bio maturant kojem nastava formalno nije bila završila. Posljednji nastavni dan za učenike završnih razreda bio je tek 22. svibnja, nekoliko dana nakon kobnog događaja.
Zakonske odredbe jasno propisuju da redoviti učenici poslove preko učeničkih servisa mogu obavljati tijekom školskih praznika, zbog čega je protiv poslodavca podnesen optužni prijedlog nadležnom sudu. No, koliko god zakon bio jasan i koliko god inspekcija imala obvezu postupati, ostaje gorak osjećaj da se danas raspravlja o administrativnom prekršaju, dok je suština tragedije negdje drugdje.
Mladić nije stradao zbog obrasca, ugovora ili datuma završetka nastave. Stradao je jer je, pokušavajući zaraditi vlastiti novac i pomoći sebi i svojoj obitelji, pokucao na vrata čovjeka koji ga je usmrtio.
Zato se mnogi s pravom pitaju je li najveći problem u ovoj priči činjenica da je maturant radio nekoliko dana prije službenog završetka nastave ili činjenica da je osoba za koju su, prema brojnim svjedočenjima nakon tragedije, mnogi u Drnišu godinama znali da predstavlja problem i opasnost za okolinu, ostala izvan učinkovitog nadzora sustava.
Naravno, zakoni postoje kako bi se poštovali i ako je poslodavac prekršio propise, za to treba odgovarati. Međutim, teško se oteti dojmu da je sustav ponovno pokazao kako zna reagirati tek nakon tragedije. Inspekcija je pronašla nepravilnost, sud će odlučivati o prekršaju, ali to više ne može promijeniti ono najvažnije – jedan mladi život je izgubljen.
Javnost zato s razlogom traži odgovore na mnogo ozbiljnija pitanja od onih koja se odnose na učenički rad. Jesu li nadležne institucije ranije mogle prepoznati i spriječiti opasnost? Jesu li postojali znakovi upozorenja? I je li se moglo učiniti više kako bi se spriječilo da mladić koji je samo želio zaraditi džeparac nikada ne stigne kući sa svoje posljednje dostave?
Dok se vodi postupak protiv poslodavca, obitelj, prijatelji i cijela zajednica i dalje čekaju odgovore na pitanje koje najviše boli – je li ova tragedija doista bila neizbježna ili je sustav ponovno reagirao tek kada je bilo prekasno?
Foto: kreirano putem AI