Božić nam je sve bliže. Osjeća se u zraku, u svjetlima koja se polako pale po ulicama, u pjesmama koje tiho proviruju s radija, ali najviše u srcima koja počinju malo pažljivije kucati jedna za druge.
Za tjedan dana upalit ćemo prvu adventsku svijeću i ući u vrijeme Došašća, vrijeme iščekivanja, sabranosti i tihe radosti.
Advent nije samo odbrojavanje do Božića, to je i poziv da usporimo. Dok nas svakodnevica vuče na sve strane, došašće nas nježno podsjeća da je smisao Božića puno dublji od ukrasa, kupovine i užurbanosti. Božić je susret s Bogom, s drugima, ali i sa samima sobom. A na taj susret se treba pripremiti.
Poseban simbol tog vremena je adventski vijenac. Njegov okrugli oblik podsjeća na vječnost i Božju ljubav koja nema kraja. Zimzelene grane govore o nadi koja ne vene ni onda kad je oko nas tmurno, hladno ili teško. U središtu vijenca su svijeće - četiri nedjelje, četiri plamička koji iz tame polako stvaraju svjetlo, a svaka svijeća priča svoju priču.
Prva adventska svijeća najčešće se naziva svijećom nade. Njome započinje naš mali put prema Betlehemu. Ona nas poziva da, unatoč svemu što nas u životu tišti, ne odustanemo od dobrote, od povjerenja, od uvjerenja da Bog i danas dolazi u našu svakodnevicu.
Druga svijeća govori o miru, onom istinskom, koji ne ovisi o okolnostima, nego o srcu.
Treća, ružičasta, svijeća je radosti: usred Došašća blago nas podsjeća da je pravo veselje moguće i prije Božića, ako znamo prepoznati male znakove ljubavi oko sebe.
Četvrta svijeća je svijeća ljubavi koja nas priprema za onaj najveći dar, dijete položeno u jasle, koje dolazi tiho, bez pompe, a mijenja sve.
Zašto uopće palimo svijeće? Zato jer svjetlo ima snagu odagnati tamu, ne samo u sobi, nego i u čovjeku. Kad upalimo svijeću, ne dobivamo samo plamičak na stolu, nego i priliku za trenutak tišine: da zastanemo, zahvalimo, sjetimo se nekoga, možda oprostimo, možda zamolimo oprost. Svaka nedjeljna svijeća može postati mali obiteljski ili osobni ritual - kratka molitva, nekoliko rečenica zahvale, trenutak mira bez mobitela i buke.
Došašće je i vrijeme u kojem se pitamo: što ja mogu učiniti da nekome ovaj Božić bude malo svjetliji? Možda je to poziv osobi s kojom dugo nismo razgovarali, poruka podrške nekome tko prolazi teško razdoblje, posjet osamljenom susjedu, prilog onima kojima je potreban. Sitnice za nas, ali možda ogromne stvari za nekoga drugoga.
I dok se polako pripremamo za najljepše doba u godini i za prvu adventsku svijeću, krenimo hrabro putem nade. Možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti ozračje u vlastitom domu, na poslu, u krugu svojih prijatelja. Ponekad je baš to dovoljno da se Božić počne događati već sada!