Postoje mirisi koji ne blijede, iako ih više ne susrećemo u svakodnevici. Mirisi nedjeljnog ručka kod bake, svježeg kruha iz peći, zimnice na tavanu ili kolača koji su se pekli samo u posebnim prigodama.
To su tragovi djetinjstva, utkane uspomene koje nas vraćaju u vrijeme kada su hrana i običaji imali svoju težinu, ritam i značenje.
Danas se mnogo toga promijenilo. Obiteljski stol sve je češće prepušten brzini života, a zajednički nedjeljni ručak postao je luksuz umjesto pravila. Recepti koje su bake i majke prenosile usmenom predajom polako nestaju, zamijenjeni gotovim obrocima i brzim rješenjima. Mirisi su isti, ali više ne mirišu jednako, jer im nedostaje kontekst: okupljanje, zajedništvo, osjećaj da vrijeme na tren stane.
Ipak, u svakom od nas čuči želja za povratkom tim ritualima. Kad otvorimo staru bilježnicu s rukom pisanih receptima, kad osjetimo miris pečenih paprika ili juhe koja se kuha satima, vraća se sjećanje na sigurnost i toplinu doma. To nije samo nostalgija, već podsjetnik da hrana nije tek gorivo, nego priča, identitet i veza među generacijama.
Možda je pravi izazov današnjice ne dopustiti da ti mirisi zauvijek nestanu. Ne zbog hrane same, nego zbog onoga što ona znači - mjesta okupljanja, spajanja i pripadanja. Jer mirisi djetinjstva ne žive samo u kuhinji, već u srcima onih koji ih žele sačuvati.
foto: arhiva