U trenucima kada izgubimo voljenu osobu, sve riječi zvuče nedostatno. Ipak, postoje one koje najčešće izgovaramo: „iskrena sućut“. To je najjednostavniji i najsnažniji izraz ljudske blizine. No, u našoj se tradiciji nerijetko koristi i formulacija „iskrena kršćanska sućut“.
Takav izraz ima svoje korijene u crkvenoj i kulturnoj praksi. Katolička tradicija tugu povezuje s vjerom u uskrsnuće i vječni život, pa je naglašavanje „kršćanska“ za mnoge vjernike znak dodatne utjehe. U tom kontekstu, razumljivo je da takva riječ nosi poseban smisao.
Ipak, vrijedi postaviti pitanje: je li sućut nešto što treba imati vjerski predznak? Bol i tuga univerzalne su ljudske emocije. Kada netko izgubi supruga, roditelja ili dijete, ta bol nije manja ni veća ovisno o vjeri ili uvjerenju. Ona je jednaka, jednako razarajuća i jednako traži podršku.
U društvu koje postaje sve raznolikije, u kojem uz većinsku katoličku zajednicu žive i ljudi drugih vjera ili oni koji nisu vjernici, naglašavanje „kršćanske“ sućuti može djelovati ograničavajuće. Iako se izgovara s dobrom namjerom, može ostaviti dojam da suosjećanje vrijedi samo u okvirima jedne zajednice.
Zato se postavlja i šire pitanje – trebamo li nastaviti inzistirati na razlikovanju, ili je vrijeme da naglasimo ono što nas uistinu spaja? Jer sućut, po svojoj prirodi, ne pita za vjeru. Ona je izraz ljudske solidarnosti i topline.
Možda bismo stoga trebali češće stati uz jednostavne riječi: „Iskrena sućut.“ U njima je sve: i blizina, i razumijevanje, i podrška. Bez etiketa, bez granica. Jer kada stojimo pred tugom i gubitkom, svi smo isti – ljudi koji traže i daju utjehu.