Prošlo je već nekoliko tjedana od strašnog događaja koji je potresao Sveti Križ Začretje i cijelu Hrvatsku. Dvoje djece izgubilo je život od ruke vlastitog oca, koji je potom oduzeo život i sebi.
Vrijeme prolazi, ali težina takvog događaja ne prolazi. A ne prolazi ni zgroženost komentarima koji su se nakon tragedije mogli pročitati na društvenim mrežama.
Posebno onima koje su pisale – žene.
„Nije trebao djecu, trebao je nju.“
„Ako ga je ostavila, mogla je očekivati svašta.“
„Tko zna što mu je napravila.“
Rečenice su različite, poruka je ista. Kao da je problem samo u tome što je ubojica odabrao „pogrešne“ žrtve.
Odakle nam pravo odlučivati tko je trebao umrijeti? U kojem smo trenutku kao društvo došli do toga da nakon ubojstva dvoje djece raspravljamo o tome je li njihov otac umjesto njih trebao ubiti njihovu majku?
Ne. Nije trebao ubiti djecu. Nije trebao ubiti suprugu. Nije trebao ubiti nikoga.
Razvod, prekid veze, svađa, ljubomora, prevara, povrijeđen ponos, financijski problemi, osjećaj izdaje – ništa od toga čovjeku ne daje pravo da drugome oduzme život. Nikada.
Posebno je zastrašujuće kada roditelj digne ruku na vlastitu djecu. Na one koji bi upravo u njemu trebali vidjeti sigurnost. Na one koji mu vjeruju bezuvjetno i koji očekuju da ih zaštiti od svijeta, a ne da upravo on postane njihova najveća opasnost.
I zato možda postavljamo potpuno pogrešna pitanja.
Umjesto pitanja što je supruga napravila, zašto je tražila razvod ili što se događalo u njihovu odnosu, trebalo bi se zapitati nešto sasvim drugo: kakav čovjek može vlastitoj djeci oduzeti život? Ako je netko sposoban počiniti takav čin, možemo li uopće znati što se godinama događalo iza zatvorenih vrata te obitelji? Možemo li znati kroz kakav su odnos prolazili žena i djeca? Ne možemo. I upravo zato nemamo pravo izmišljati krivnju žene o čijem životu ne znamo gotovo ništa.
Ali dio javnosti učinio je upravo to. Majku koja je izgubila djecu nazivalo se pogrdnim imenima. Analiziralo se njezine postupke, tražilo što je ona „napravila“ i pokušavalo pronaći opravdanje za neopravdivo. A među najstrašnijim komentarima bili su upravo oni koji su poručivali da je otac „trebao nju, a ne djecu“.
Trebao nju? Zastanimo nad tom rečenicom.
To znači da smo spremni prihvatiti ubojstvo žene kao neku vrstu razumljivog završetka propalog odnosa. Kao da je njezin život manje vrijedan zato što je odlučila otići. Kao da podnošenje zahtjeva za razvod nekome daje pravo na osvetu. Ne daje. I možda je upravo to najstrašniji dio priče o komentarima koji su ostali iza ove tragedije. Ne radi se samo o neukusu ili manjku empatije. Radi se o načinu razmišljanja u kojem se nasilju pokušava pronaći opravdanje, a odgovornost prebaciti na žrtvu ili osobu koja je nasilnika navodno „isprovocirala“.
Još više zabrinjava kada takve rečenice pišu žene drugim ženama. Jer danas je to neka nepoznata žena iz crne kronike. Sutra može biti prijateljica, susjeda, sestra ili kći koja je odlučila izaći iz odnosa u kojem više ne želi biti. Nitko zbog toga ne zaslužuje prijetnju. Nitko ne zaslužuje batine. Nitko ne zaslužuje smrt. A djeca nikada, ni pod kojim okolnostima, ne smiju postati sredstvo osvete među odraslima.
Postavlja se zato i pitanje trebaju li nadležne institucije ozbiljnije promatrati komentare u kojima se otvoreno sugerira da je netko „trebao ubiti“ drugu osobu. Nije svaki odvratan komentar automatski kazneno djelo i o tome mogu odlučivati samo nadležna tijela, ali normaliziranje ideje da je ubojstvo prihvatljiv odgovor na razvod, prekid ili povrijeđeni ego ne smijemo olako odbaciti kao još jednu ružnu stranu društvenih mreža. Jer riječi stvaraju atmosferu u kojoj živimo.
A ako smo došli do toga da nakon smrti dvoje djece ne pitamo kako spriječiti da se takvo što ikada ponovi, nego raspravljamo o tome koga je njihov otac „trebao“ ubiti, onda imamo mnogo veći društveni problem nego što želimo priznati. Ne trebamo birati žrtvu. Trebamo jasno i glasno reći da nitko nema pravo oduzeti tuđi život.
Ni zbog razvoda. Ni zbog ljubomore. Ni zbog osvete. Ni zbog povrijeđenog ponosa.
Nikada.