Dovoljna je bila jedna svijeća, nekoliko krizantema iz vrta i tišina pred grobom. Mnogima upravo tako izgledaju uspomene na Sve svete iz djetinjstva – dan kada se s roditeljima, bakama i djedovima odlazilo na groblje, susretalo rodbinu i slušalo priče o onima kojih više nema.
Običaji su se razlikovali od mjesta do mjesta i od obitelji do obitelji, ali pripreme za odlazak na groblje često su počinjale danima ranije. Trebalo je urediti grobove, ukloniti korov, pograbljati otpalo lišće i očistiti nadgrobne spomenike. U posao su se uključivali i mlađi članovi obitelji, koji su tako učili gdje počivaju njihovi preci i zašto se ta mjesta čuvaju.
Cvijeće iz vlastitog vrta
U mnogim se obiteljima cvijeće za groblje nije kupovalo, nego se donosilo iz vlastitog vrta. Jesenske krizanteme brižno su se čuvale kako bi potrajale do blagdana, a od onoga što je bilo dostupno slagali su se jednostavni buketi. Ondje gdje je postojao takav običaj, vijenci su se izrađivali kod kuće, od zelenih grančica i cvijeća.
Nije svaki grob imao velik aranžman. Ponegdje se donosilo tek nekoliko cvjetova i svijeća, u skladu s mogućnostima obitelji. Iza toga su stajali trud i želja da se grob uredi te da pokojnik ne ostane zaboravljen.
Na groblje se išlo pješice, zajedno s obitelji
Ondje gdje automobili još nisu bili dio svakodnevice, na groblje se često odlazilo pješice. Iz udaljenijih mjesta trebalo je krenuti ranije, osobito ako se usput odlazilo na misu ili posjećivalo više grobalja.
Djeca su hodala uz starije, nosila cvijeće ili svijeće i zastajkivala pred grobovima ljudi koje nikada nisu upoznala. Upravo su se tada otkrivale obiteljske priče: čija je bila koja kuća, tko je otišao prerano, tko je odselio i tko je s kim bio u rodu.
Za mnoge je taj obilazak bio prvi susret s vlastitom obiteljskom poviješću. Imena uklesana u kamen dobivala su lica kroz sjećanja roditelja, baka i djedova.
Susreti s rodbinom koju se dugo nije vidjelo
Svi sveti bili su i prilika za povratak u rodni kraj. Na groblju su se susretali rođaci, nekadašnji susjedi i poznanici koji su živjeli daleko jedni od drugih.
Nakon obilaska grobova u nekim se obiteljima odlazilo u posjet rodbini. Uz ručak, kavu ili domaći kolač nastavljali su se razgovori i prisjećanja. U tim su se susretima isprepletali žalost zbog onih koji nedostaju i radost što su se preostali članovi obitelji ponovno okupili.
Svjetlost svijeća koju mnogi pamte iz djetinjstva
Posebno su ostajali u sjećanju odlasci na groblje predvečer. Na hladnom jesenskom zraku treperili su plamenovi svijeća, a ljudi su ih zaklanjali dlanovima kako ih vjetar ne bi ugasio. Trebalo je pripaziti gdje će se svijeća postaviti i hoće li izdržati do odlaska.
Današnji izbor lampiona i aranžmana mnogo je veći, a promijenio se i način na koji putujemo i dogovaramo obiteljske susrete. Ipak, nekadašnje odlaske ne treba idealizirati – svako je vrijeme imalo svoje brige, a svaka obitelj svoje navike i mogućnosti.
Ono što mnogi najviše pamte nisu veličina vijenca ni broj upaljenih svijeća, nego ruka bake ili djeda na putu prema groblju, zastajanje pred poznatim grobom i priča koju su ondje čuli. Zato se uz blagdan Svih svetih često vraćaju i uspomene na one koji su nas nekada vodili za ruku, a kojima danas sami donosimo cvijeće.
foto: ilustracija