Nekada je dolazak jeseni na selu značio pune ruke posla. Dani su bili kraći, jutra hladnija, a nakon berbe kukuruza, odnosno kuruze kako se govori u mnogim našim krajevima, slijedio je još jedan važan posao – „ruženje“.
Kuruza bi se dovezla kući i iskrcala na jednu veliku hrpu, najčešće u dvorištu ili gospodarskoj zgradi. A onda bi počelo ono što danas sve rjeđe možemo vidjeti – okupili bi se susjedi, rodbina i prijatelji i svi zajedno prionuli poslu.
Žene su uglavnom sjedile oko velike hrpe i skidale komušinu, odnosno lupinu s klipova. Ruke su radile brzo, a još brže su tekle priče. Prepričavale su se novosti iz sela, smijalo se, šalilo i dogovaralo što još treba napraviti prije zime.
Ni muškarci nisu mirovali. Očišćeni kukuruz stavljao se u vreće, a potom se nosio na tavan ili drugo prozračno mjesto gdje se čuvao i sušio. Nije bilo lako nositi teške vreće, često i po strmim drvenim stepenicama, ali kada je bilo dovoljno vrijednih ruku, posao je brzo odmicao. Ipak, mnogima danas u sjećanju nije ostao težak posao, nego ono što je dolazilo uz njega – zajedništvo.
Nije trebalo posebno zvati ljude niti dogovarati termine tjednima unaprijed. Znalo se – danas se radi kod jednog susjeda, sutra će možda trebati pomoći drugome. Nakon obavljenog posla ostajalo se za stolom, nešto se pojelo i popilo, razgovaralo se i smijalo do kasno. Danas su strojevi mnoge takve poslove učinili bržima i jednostavnijima. Nestale su velike hrpe kuruze oko kojih se okupljalo pola susjedstva, a s njima pomalo i jedan poseban oblik druženja. Stariji će reći da se nekada puno više radilo rukama, ali se i više družilo.
Zato fotografije „ruženja“ kuruze danas nisu samo uspomena na nekadašnji način obavljanja poljoprivrednih poslova. One podsjećaju na vrijeme kada je susjed pomagao susjedu, kada se posao dijelio, a nakon njega i stol, priče i smijeh.
Tko se još sjeća tih jesenskih dana, hrpe kuruze u dvorištu i večeri provedenih sa susjedima?
foto: kreirano pomoću AI