KOMENTAR | Mladi s pravom traže priuštiv smještaj i bolje uvjete studiranja. Njihov zahtjev za ukidanje obveznog vojnog roka otvara drukčije pitanje. Je li Hrvatskoj dovoljno i ovo malo vojne obuke koju danas ima?
Učenici i studenti u petak su bojkotom nastave i predavanja upozorili na probleme koji ih se izravno tiču. Organizatori Štrajka mladih traže priuštivije stanovanje, niže troškove života, bolje obrazovanje, dostupnije javno zdravstvo i snažniju zaštitu okoliša. U prvoj verziji programa traže i 5.000 novih mjesta u studentskim domovima, ukidanje obveznog vojnog roka te smanjenje izdvajanja za obranu na jedan posto BDP-a. Vrijedi raspraviti svaki od tih zahtjeva. Imaju li svi jednako čvrsto uporište?
U Varaždinu više mjesta u domovima, ali i dalje premalo
Prije dvadesetak godina studentski smještaj u manjim sredinama mogao se mjeriti u svega nekoliko stotina mjesta. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u akademskoj godini 2006./2007. u studentskom domu u Varaždinskoj županiji živjelo je 206 studenata. Za ovu akademsku godinu u Varaždinu je na natječaju bilo 811 mjesta, a pristiglo je 1.327 prijava. Napredak je vidljiv, baš kao i razlog zbog kojeg studenti i dalje traže više mjesta. web.dzs.hr
Obitelji danas imaju i oblike pomoći kakvi prije dvadesetak godina nisu bili dostupni u današnjem opsegu. Država osnovnoškolcima financira udžbenike i školski obrok, a srednjoškolcima koji ispunjavaju uvjete sufinancira prijevoz, odnosno određenim skupinama pokriva puni trošak. To su konkretne promjene koje roditelji osjete u kućnom proračunu. Jednako tako, obitelj koja danas mora plaćati visoku stanarinu u drugom gradu itekako osjeti kad joj dijete ostane ispod crte za dom.
Zato podržavam obnovu dotrajalih domova, povećanje broja mjesta ondje gdje godinama postoji manjak i veću pomoć studentima koji nakon natječaja moraju na tržište najma. Pri dodjeli mjesta posebnu težinu trebaju imati prihodi obitelji i udaljenost od fakulteta. Za studenta koji nema mogućnost svakodnevno putovati, a obitelj mu ne može platiti privatni smještaj, mjesto u domu može odlučiti hoće li uopće moći studirati.
Dva mjeseca obuke. Je li to dovoljno?
Kad organizatori govore o militarizaciji društva, misle na, prema njihovu mišljenju, sve veću ulogu vojske i vojnih prioriteta u javnom životu. Svoje su protivljenje pretočili u konkretne zahtjeve. Osim ukidanja obveznog vojnog roka i rezanja obrambenih izdvajanja, žele zabraniti promoviranje vojske u školama i na fakultetima te ukinuti prednost pri zapošljavanju u državnoj i lokalnoj upravi za osobe koje su završile vojni rok. O opravdanosti te prednosti vrijedi raspravljati zasebno. Ukidanje obuke traži odgovor na pitanje kako bi se Hrvatska dugoročno pripremala za obranu.
Današnje temeljno vojno osposobljavanje traje dva mjeseca. Program uključuje osnovne vojničke vještine i pružanje prve pomoći. Meni se dva mjeseca čine prekratkima ako očekujemo da će se ljudi i godinama poslije moći pouzdano osloniti na ono što su naučili. U tom se vremenu mogu usvojiti osnove. Koliko će od njih ostati bez prilike za ponavljanje i provjeru? Prije rasprave o ukidanju obuke, od države bih tražila upravo taj odgovor.
U raspravama o odlasku u vojarnu čuje se i priča o majci koja sinu kupuje britvicu kojom će se teže porezati. Tu je i pitanje zna li mladić koji prvi put odlazi od kuće držati čekić, oprati rublje ili se snaći kad nešto pođe po zlu. Takvi primjeri mogu potaknuti razgovor o tome koliko mladima dajemo priliku da se osamostale. Tu odgovornost dijelimo i mi odrasli. Ako za njih godinama obavljamo ono što mogu naučiti sami, koliko je pošteno prigovarati im kad neku vještinu još nemaju?
Vukovar i Škabrnja podsjećaju nas kome dugujemo slobodu
Prije samo dva dana, 18. studenoga, palili smo svijeće za Vukovar i Škabrnju. Sjećali smo se civila koji su izgubili živote, ljudi koji su morali napustiti svoje domove i obitelji koje još čekaju odgovore o sudbini svojih najmilijih. S posebnim smo se poštovanjem prisjetili hrvatskih branitelja koji su dali život za obranu domovine i slobodu u kojoj danas živimo. Mnogi su bili mladi, u godinama u kojima se tek odlučuje što će se studirati, gdje će se raditi i kakav će se život graditi. Oni svoj život nisu stigli dovršiti. Nama su svojom žrtvom omogućili da svoj gradimo u slobodnoj Hrvatskoj.
Većina mladih koji danas prosvjeduju rodila se u miru. I dobro je što je tako. Možda je upravo u tome najviše vidljivo što su branitelji izborili. Da generacije koje dolaze mogu planirati budućnost, javno reći što ih brine i od svoje države tražiti da bude bolja. Voljela bih da i njihova djeca rat poznaju samo iz knjiga i priča, kao dio povijesti o kojem se uči i ljudi kojih se s poštovanjem sjećamo.
Od završetka Drugoga svjetskog rata 1945. do početka Domovinskog rata 1991. prošlo je 46 godina. U tom je razdoblju odrasla cijela generacija koja je vjerovala da će i njezina djeca živjeti u miru. Ratovi nemaju svoj raspored. Ne daj Bože da za deset ili petnaest godina ponovno doživimo ono što su prošli ljudi iz Vukovara, Škabrnje i brojnih drugih hrvatskih mjesta. Upravo zato, dok živimo u miru, imamo vremena mirno i ozbiljno razgovarati o tome kako ga čuvamo.
Kad mladi traže ukidanje vojnog roka, voljela bih čuti kako zamišljaju obranu zemlje ako joj ona ikada ponovno zatreba. Država bi isto tako trebala dati jednako konkretan odgovor. Što se može naučiti u dva mjeseca obuke, koliko će se te vještine održati i na koga se Hrvatska može osloniti u krizi?
Vukovaru, Škabrnji i ljudima koji su za ovu zemlju dali život dugujemo zahvalnost. Mladima dugujemo ozbiljan razgovor o tome kako ćemo slobodu koju smo naslijedili sačuvati i za njihovu djecu.
foto: Ilustracija generirana umjetnom inteligencijom.