Na poslu se šale, prijatelje pitaju kako su i javljaju se kad nekome treba pomoć. Kad ih netko pita kako su oni, odgovore „dobro sam“ i brzo promijene temu. Koliko puta povjerujemo tom odgovoru samo zato što ga prati osmijeh?
Dogodi se da osoba koja vas je ujutro nasmijala na poslu navečer sjedi u automobilu pred kućom i treba joj nekoliko minuta prije nego što uđe. Možda je cijeli dan razmišljala o računu koji nema čime platiti. Možda čeka nalaz, brine o bolesnom roditelju ili prolazi kroz rastavu o kojoj još nikome nije rekla. A možda se toliko toga nakupilo da više ni sama ne zna odakle bi počela kad bi je netko pitao što je muči.
Može se iskreno nasmijati nečijoj šali i istoga dana jedva izdržati večer. Oboje je dio njezina dana, iako ljudi oko nje često vide samo onih nekoliko minuta u kojima je sve djelovalo u redu.
Zašto je lakše reći „dobro sam“?
Ponekad zato što se bojimo onoga što slijedi. Hoće li nam netko reći da svi imaju problema? Hoće li nas sutra na poslu gledati drukčije? Hoće li ono što smo rekli u povjerenju doći do ljudi kojima to nikad ne bismo ispričali?
Najteže je progovoriti kad smo navikli biti osoba koju drugi zovu kad zagusti. Znamo saslušati, odvesti nekoga liječniku, uskočiti s djecom ili obaviti još jednu stvar koju nitko drugi ne stigne. Kad sami trebamo pomoć, teško nam je izgovoriti i običnu rečenicu: „Možeš li večeras doći? Teško mi je biti samoj.“
Što kažemo kad nam netko prvi put prizna da mu je teško?
Lako je iz najbolje namjere odmah ponuditi savjet ili pokušati nekoga razvedriti. No osobi koja se dugo premišljala hoće li išta reći možda će više značiti da može dovršiti rečenicu. I da će joj se netko sutradan ponovno javiti, kad prvi razgovor prođe, a brige su još tu.
Nekad je pomoć sasvim konkretna. Pričuvati djecu na sat vremena, donijeti ručak ili otići s nekim na razgovor s liječnikom ako to želi. A onome tko već dugo sve nosi sam, početak može biti jedna poruka osobi kojoj vjeruje: „U zadnje vrijeme mi je stvarno teško. Imaš li vremena da se čujemo?“