Nekada se dolazak jeseni na zagorskim bregima nije prepoznavao samo po hladnijim jutrima i sve kraćim danima. U vinogradima i klijetima počinjale su pripreme za jedan od najvažnijih poslova u godini – berbu grožđa.
Početak rujna bio je vrijeme kada se sve češće gledalo prema trsju i procjenjivalo koliko je grožđe dozrelo. Sama berba nije svake godine dolazila u isto vrijeme, a u mnogim dijelovima Hrvatskog zagorja tradicionalno se odvijala kasnije tijekom rujna, dok je to sada puno ranije, već krajem kolovoza.
No prije nego što bi prvi grozd završio u brenti, trebalo je pripremiti sve što će biti potrebno.
Klijet je bila središte tih priprema. Pregledavale su se i čistile posude i pribor, pripremali škafi i brente, a posebna se pozornost posvećivala svemu što će doći u dodir s grožđem i moštom. U zagorskoj tradiciji uz berbu se spominju lagvi, škafi, brente, podškafjaki i lakavnice – predmeti čiji su nazivi danas mnogim mlađim generacijama gotovo nepoznati.
A onda bi došao dan berbe.
Tada vinograd više nije bio mjesto za jednoga čovjeka. Okupljali su se članovi obitelji, rodbina, susjedi i prijatelji. Grožđe se bralo ručno, prenosilo u posudama i pripremalo za preradu. Posao je znao biti težak, osobito na strmim zagorskim bregima, ali berba je bila mnogo više od običnog poljoprivrednog posla.
Bila je događaj.
Nakon mjeseci rada u vinogradu napokon se vidjelo što je godina donijela. Uz posao su išli razgovor, pjesma, hrana i druženje, zbog čega se berba grožđa u Zagorju doživljavala kao vrhunac cijelog godišnjeg vinogradarskog ciklusa.
Koliko je vinograd bio važan u životu zagorskog čovjeka govori i činjenica da su „gorice“ označavale mnogo više od samih trsova. Uz njih su bili vezani klijet, proizvodnja vina, brojni običaji, pjesme i druženja s pajdašima.
Danas su preše drugačije, posude su često od drugih materijala, a posao obavlja manje ljudi i uz pomoć moderne opreme. Ipak, na mnogim zagorskim bregima početak jeseni još uvijek donosi isti prizor – zrelo grožđe na trsovima i iščekivanje dana kada će ponovno oživjeti klijeti.
A oni nešto stariji dobro pamte vrijeme kada se za berbu nije slala poruka u grupu niti dogovarao termin preko mobitela. Znalo se tko dolazi pomoći, posao se zajednički odradio, a nakon svega ostajalo se za stolom.
Sjećate li se kako su izgledale berbe u vašem kraju? Jeste li nosili brentu, brali grožđe ili možda kao djeca samo čekali svježi mošt?