Nekada berba šljiva nije bila samo posao, nego događaj koji je okupljao cijelu obitelj i susjede. Krajem ljeta i početkom jeseni voćnjaci su bili puni ljudi, košara i drvenih sanduka, a ispod stabala prostirale su se plahte na koje su padale zrele šljive. Najljepši plodovi čuvali su se za jelo i kolače, dok su oni mekši završavali u kotlu za pekmez ili u bačvama za rakiju.
Šljive su se brale ručno ili se stablo lagano treslo dugim drvenim motkama. Djeca su skupljala plodove s tla, žene ih prale, čistile i vadile koštice, a muškarci pripremali drva, bačve i kotlove. Posao se rijetko obavljao u tišini – uz razgovor, pjesmu i prepričavanje seoskih novosti radilo se sve do večeri.
Pekmez se kuhao satima, bez žurbe
U Podravini, Međimurju i Hrvatskom zagorju pekmez od šljiva najčešće se kuhao na otvorenoj vatri, u velikom bakrenom ili metalnom kotlu. Zrele šljive dugo su se miješale drvenom kuhačom kako ne bi zagorjele. Šećer se nije uvijek dodavao jer su dobro sazreli plodovi bili dovoljno slatki.
Gotov pekmez spremao se u staklenke ili glinene posude i čuvao za zimu. Mazao se na kruh, stavljao u buhtle, kiflice, štrukle i druge domaće kolače. U pojedinim krajevima nazivao se i povidlo, nazivom raširenim u srednjoeuropskoj tradiciji za gusti namaz od dugo kuhanih šljiva, često bez dodatnog šećera.
U Podravini je kuhanje pekmeza bilo prilika za susjedsko okupljanje i međusobno pomaganje. Sličan običaj njegovao se u Međimurju, gdje se nastojalo iskoristiti svaki plod, dok su se u Zagorju šljive sušile, stavljale u kolače ili ostavljale da prevriju za rakiju.
Rakija se pekla uz vatru, pjesmu i čekanje
Šljive namijenjene rakiji stavljale su se u drvene bačve, gdje su nekoliko tjedana prolazile vrenje. Nakon toga dolazilo je „pečenje rakije“. Kotao se ložio satima, a domaćin je pažljivo pratio vatru i jačinu rakije. Prve kapi koje bi potekle iz hladnjaka bile su poseban trenutak, ali i znak da predstoji duga noć.
Oko kotla se okupljalo društvo, pekli su se krumpiri ili meso, nudili kruh i domaće delicije, a posao se često nastavljao do jutra. Rakija nije bila samo piće. Njome su se dočekivali gosti, nazdravljalo na krštenjima i vjenčanjima, a čuvala se i za liječenje prema starim narodnim vjerovanjima.
Rakija koja je čekala djetetovo vjenčanje
U dijelovima Slavonije zabilježene su predaje prema kojima se nakon rođenja djeteta odvajala posebno dobra rakija. Spremala se u bocu, demižon ili drvenu bačvicu i čuvala godinama kako bi se otvorila na njegovu vjenčanju. Takav običaj nije bio jednak u svakom selu niti u svakoj obitelji, ali je nosio snažnu simboliku – rakija je sazrijevala zajedno s djetetom i otvarala se na početku njegova novog životnog poglavlja.
Rođenje se u slavonskim selima obilježavalo čašćenjem rodbine i susjeda vinom i rakijom, a posebno veselje pratilo je rođenje nasljednika. Etnografski zapisi o običajima istočne Slavonije također povezuju pečenje rakije s godinom rođenja djeteta.
Danas se šljive uglavnom prerađuju brže i uz pomoć suvremene opreme, ali ponegdje još gore stari kotlovi. Uz njih se ne čuvaju samo pekmez i rakija nego i uspomena na vrijeme kada se u berbu išlo zajedno, kada se ništa nije bacalo i kada je miris kuhanih šljiva značio da jesen polako stiže.
foto: kreirane pomoću AI