Protugradna obrana – spas koji smo ukinuli ili skupa iluzija koja nikada nije djelovala?
Svaki put kada nebo u nekoliko minuta pretvori voćnjake u gomilu slomljenih grana, razbije stotine automobila i ljudima uništi ono od čega žive, društvene mreže preplavi isto pitanje: "Zašto više ne ispaljujemo protugradne rakete?"
Jedni tvrde da smo ukidanjem sustava ostavili građane i poljoprivrednike na milost i nemilost prirodi. Drugi odgovaraju kako rakete nikada nisu dokazano djelovale te da bi njihov povratak bio samo skupo trošenje novca poreznih obveznika.
Pa tko je u pravu?
"Prije se pucalo i nije bilo ovakvih katastrofa"
To je rečenica koju ćete nakon svake velike tuče čuti od brojnih poljoprivrednika. Mnogi su uvjereni da je nekadašnji sustav protugradne obrane imao smisla i da su štete bile znatno manje.
Godinama su se oblaci zasijavali srebrnim jodidom putem raketa ili prizemnih generatora. Ideja je bila jednostavna – potaknuti stvaranje velikog broja sitnih ledenih zrnaca umjesto nekoliko golemih komada tuče koji uništavaju sve pred sobom.
Za čovjeka kojem je u deset minuta propao cjelogodišnji trud, pitanje nije znanstvena rasprava nego pitanje opstanka. Zato mnogi smatraju da država mora učiniti sve što može, pa makar postojala i najmanja šansa da se šteta smanji.
Znanost ima potpuno drugačiji odgovor
Međutim, upravo ovdje počinje najveća polemika.
Državni hidrometeorološki zavod i brojne međunarodne meteorološke institucije već godinama upozoravaju da ne postoje uvjerljivi znanstveni dokazi kako operativna protugradna obrana raketama značajno smanjuje štetu od tuče.
Današnje superćelijske oluje razvijaju ogromnu energiju, a stručnjaci smatraju da je količina srebrnog jodida koja se unosi u takve sustave vrlo mala u odnosu na snagu samog oblaka.
Drugim riječima, priroda je postala toliko snažna da je pitanje može li je nekoliko raketa uopće promijeniti.
Ako rakete ne djeluju, zašto ih neke države i dalje koriste?
To je pitanje koje dodatno zbunjuje javnost.
Srbija i Bosna i Hercegovina i dalje održavaju sustave protugradnih raketa, dok pojedine regije Austrije i Njemačke koriste zrakoplove za zasijavanje oblaka.
Istodobno, velik broj zapadnoeuropskih država od takvih je sustava odustao i novac usmjerio u zaštitne mreže, kvalitetnije osiguranje usjeva te moderne radarske sustave koji omogućuju pravodobna upozorenja.
Drugim riječima, ni Europa nema jedinstven odgovor.
Možemo li uopće pobijediti superćelijske oluje?
Posljednjih godina svjedočimo prizorima kakve smo nekada gledali samo u televizijskim reportažama iz Amerike. Danas su superćelijske oluje postale dio naše stvarnosti.
Tuča veličine teniskih loptica, orkanski vjetrovi i bujične kiše u nekoliko minuta stvaraju milijunske štete. Upravo zato mnogi stručnjaci smatraju da se naglasak mora staviti na prilagodbu novim klimatskim uvjetima.
Zaštitne mreže, subvencionirano osiguranje usjeva, brza isplata šteta i što precizniji sustavi ranog upozorenja mogli bi dugoročno donijeti veću korist od ulaganja u sustav čija učinkovitost nije nedvojbeno potvrđena.
Na kraju, jedno pitanje ostaje otvoreno
Kada čovjek gleda kako mu led uništava kuću, automobil ili polje, teško ga zanimaju znanstvene studije. On želi rješenje.
No jednako je važno da se javni novac ulaže u mjere koje doista daju rezultate.
Zato rasprava o protugradnoj obrani nije samo pitanje raketa. To je pitanje kako ćemo se kao društvo braniti od vremenskih ekstrema koji postaju sve češći – i jesmo li za njih uopće spremni.