Kako gledamo na svijet? Gledamo li ga kroz svoju osobnost? Gledamo li ga kroz svoja iskustva? Ili kroz učenje? Okolina stvara naše stavove, tome ste dokaz vi koji čitate ove retke, tome su dokaz svakodnevni primjeri pojedinaca oko nas. Kod nekih od nas različitosti pobuđuju stvaranja malih slika u glavi koje su vrlo često pogrešno prilagođene.
Unatoč dugogodišnjem radu u područjima stereotipa, predrasuda i diskriminacije kojima se socijalni psiholozi bave, navedeni su sklopovi i dalje prisutni u svakodnevnom životu, a njihove su mete različite manjinske skupine koje se po nekoj karakteristici razlikuju od većinske grupe. Jesu li ti sklopovi fenomeni? Na koje različitosti kao društvo možemo utjecati? Tko nudi rješenje?
Rješenje bismo komotno mogli potražiti od onih najmlađih, neiskvarenih, neobojanih razmišljanja, a upravo je to dobna skupina kojom se bavi krapinska Udruga distrofičara koja je u krapinskoj Osnovnoj školi Ljudevit Gaj održala još jednu u nizu edukativnih radionica „Različitost je dio nas” pod režijskom palicom predsjednice Udruge, Mirjane Janžek. Inicijativa za realizaciju ove radionice vuče svoje korijene još iz davnih dana, a glavni je cilj razgovarati s učenicima i učenicama i na taj im način osvijestiti mogućnosti ”drugačijih”. Neke stvari ne biramo sami, a neke biramo upravo kako bi bili različiti i/ili autentični…
– Neke stvari nismo odabrali sami, a neke stvari možemo sami odabrati kako bismo bili različiti. Djecu potičemo razmišljanju kako je bitno prihvatiti i poštivati svaku različitost koja nas okružuje. Naravno, kao Udruga distrofičara, najveći naglasak stavljamo na invaliditet kao različitost koju osoba ne bira sama. S učenicima razgovaramo o načinima pomaganja osobama s invaliditetom, o njihovim mogućnostima, razgovaramo o tome kako okolina može pomoći. Time kod učenika želimo osvijestiti kako svi imamo svojih potencijala, samo netko možda treba određenu prilagodbu i podršku za ostvarivanje ciljeva i svakodnevnih aktivnosti – kaže nam Mirjana.
Edukacije su popraćene Power point prezentacijom koje su dotjerane do detalja, a putem vizualnih sadržaja prikazuju pomagala koja koriste osobe s invaliditetom, prilagođene pristupe u institucije, načine pomaganja, pa sve do sportova u kojima sudjeluju osobe s invaliditetom. Upravo je osjetilo vida odabrano kao sredstvo prihvaćanja takve vrste različitosti što doprinosi boljem shvaćanju i prihvaćanju. Kako kaže Mirjana, nada se da će ove prezentacije i aktivnosti u budućnosti iznjedriti daleko senzibiliziranije društvo.
– Imali smo dosta dugu pauzu što se tiče provedbi naših radionica radi pandemije, ali polako se vraćamo u škole koliko je to moguće, što nas jako veseli, jer su upravo najmlađi i mladi ti koji najlakše prihvaćaju različitosti ukoliko ih se na vrijeme o tome osvijesti – kaže Mirjana koja je u sklopu ove inicijative do sada obišla preko tridesetak škola i razgovarala s preko tri tisuće djece i mladih.
Na pitanje koje su to različitosti na koje kao društvo imamo utjecaj, Mirjana se osvrnula na spolne razlike, ali i one fizičke koje kao društvo najčešće zamjećujemo ”na prvu”.
– Postoje različitosti na koje ne možemo utjecati, a to su primjerice: da li smo se rodili kao dječak ili djevojčica, kakvu boju očiju imamo, kakav oblik lica imamo, da li smo visoki ili ne i naravno da li imamo određenih teškoća ili ne, i to je najbitnije da shvate – da neke stvari ne biramo sami. Razlike na koje možemo utjecati su na primjer kakvu ćemo frizuru imati, kako ćemo se obući i ono najvažnije kako ćemo se ponašati, kakva ćemo osoba biti i da li ćemo pomoći drugima ili ne. To vrijedi i za ostatak društva, jer društvo može utjecati na to kako će se postaviti i ponašati prema osobama koje imaju određene teškoće, da li će pomoći da određeni iskoriste svoje potencijale, da li će im lokalna zajednica omogućiti pristupačnost i jednake mogućnosti i u konačnici da li će ta ista zajednica i to isto društvo prihvatiti osobe a invaliditetom kao ravnopravne građane. Mi smo tu da ih potičemo na to i da ih osvješćujemo, a na njima je da poduzimaju iduće korake – poručuje Mirjana.
Ovoj vrlo proaktivnoj i vrijednoj udruzi koju čine izrazito pozitivni i topli ljudi, zasluženo je, od strane Krapinsko – zagorske županije uručena zahvalnica za akciju u sklopu Europskog tjedna mobilnosti u kojoj je sudjelovalo osam volontera, a koja je trajala devet sati na području Grada Krapine kojom se kroz mimohod članica i članova Udruge željelo ukazati na barijere s kojima se suočavaju teže pokretne osobe. Zahvalnica je papir, a konkretni potezi? Čak i dugi napisi kritičkih redaka kao da ne dolaze do onih kojima su zapravo i upućeni, a birokracija, kao i većina institucija u Hrvatskoj nadaleko je prepoznatljiva po svojoj ”učinkovitosti”. Mirjana kaže kako je zahvalnica vrijedna jer ukazuje na važnost volontera koji su osobama s invaliditetom prijeko potrebni, a s druge strane taj papir jedan je od načina zagovaranja prava na pristupačnost i senzibiliziranje javnosti o barijerama na koje osobe s invaliditetom nailaze.
– Moram ipak reći da se u zadnjih nekoliko godina ipak nešto pomaklo po tom pitanju i da imamo više pristupačnih institucija i javnih površina nego što je to bilo prije. Naišli smo na razumijevanje određenih ljudi koji su i mogli na to utjecati. Stvari nisu idealne i ima još puno prostora za napredak, ali vjerujem da ćemo svojim kontinuiranim zagovaranjem još više dopirati do onih koji to trebaju čuti. Nekada se stvari prilagođavaju samo da bi se zadovoljile neke određene forme, i to je jako loše, ali imamo i dobrih primjera u zadnje vrijeme. Nekada ne treba puno da nešto postane pristupačno. A o birokraciji i o učinkovitosti određenih institucija, e to je već druga priča, tu su barijere veće nego one arhitektonske. Bojim se da tu ima jako puno posla oko promjena jer ne možemo mijenjati nekoga ili nešto ako ne postoji zainteresiranost za isto i ako ne postoji empatija.
Hrvatska – krilata domovina u kojoj se milijuni troše na ove i one, dok su osobe s invaliditetom na rubu siromaštva, bez prava na dostojanstven život, ali ne svojom krivicom. Domovina je to gdje osobe s invaliditetom nemaju pravo na pomagala koja su im potrebna u svakodnevnom životu (dizalica za transfer, električni krevet, antidekubitalni madrac), domovina u kojoj moraju nadoplaćivati prilagodbu invalidskih kolica, domovina u kojoj se na svim razinama propituje zdravstvo dok oni sami moraju kupovati određene lijekove, domovina gdje moraju sami platiti nekoga da im nešto pomogne, domovina u kojoj mlade osobe s invaliditetom završavaju u domovima za starije i nemoćne zato jer se ne ulaže i ne razmišlja o prilagođenom stanovanju, o neovisnom življenju.
– Ne povećavaju se socijalne naknade, ne uvodi se inkluzivni dodatak koji bi osobama omogućio upravo to da si dodatno plate pomoć i sve što im treba. Mi udruge moramo raditi humanitarne akcije da bi ljudima omogućili osnovna pomagala i aparate koji im spašavaju živote. Kada se osvrnem na život prijatelja koji su također osobe s invaliditetom, ali u nekim drugim državama, pitam se da li bi i mi trebali otići u neki drugi svijet gdje bi imali dostojanstveniji život, pravo na rad, obrazovanje i sve ono što trebamo za neovisniji život, a ne biti socijalni slučaj jer… kod nas je to najbolja opcija – rekla je Mirjana.
Sada, kada ste pročitali ovih nešto više od tisuću riječi, pridružite se da zajedno gradimo svijet u kojem će biti mjesta za svakoga. Vrijeme je za predstavu ili ples koju izvode umjetnici s invaliditetom, vrijeme je za posjet udrugama, vrijeme je za volontiranje, vrijeme je da se stavimo u nečiju ”drugačiju” kožu, vrijeme je da stanemo na kraj stereotipima, predrasudama i diskriminaciji, vrijeme je da drugačije odgajamo djecu, vrijeme je za poticanje i predlaganje širenja kruga ”drugačijih” prijatelja, vrijeme je za slavljenje različitosti!
mčaržavec/www.sjever.hr
15.12.2021.
