Na Međunarodni dan žena otvorena je izložba “umJetnicA” na kojoj je izlagalo šest umjetnica o čijem opusu i izloženim radovima možete pročitati u nastavku.
Ana Sladetić putem crteža na izložbi propituje simboliku u prikazivanju svetih slika, ljubavi i nesvjesnog. Sva tri pojma vrlo su opsežna i različito prikazivana. Cilj je bio proširiti motive kao nosioce današnjeg osobnog i kolektivnog narativa.
Martina Harapin – Maar’s cilj je u doba hiperprodukcije nekvalitetne odjeće u kojoj svi izgledamo jednako raditi pojedinačne odjevne predmete šivane po mjeri koji će odražavati karakter osobe koja ih nosi. Nedavno je krenula u suradnju s akademskom slikaricom-grafičarkom Majom Vukina Bogović u realizaciju unikatnih kreacija u kojima su elementi ručno oslikane svile od strane umjetnice. Sinergija umjetnosti i dizajna kao nosivog predmeta buduća je smjernica ove osebujne dizajnerice.
Irena Podvorac prezentirala se s autoportretima koji su nastali kao dio ciklusa Irena u doba korone koji je započeo u vrijeme karantene i socijalne izolacije u ožujku 2020. i još traje. To je niz radova koji reflektira njenu psihičku nutrinu izazvanu epidemijom koronavirusa.
– Pokušala sam pronaći način kako likovno izraziti snažnu i duboku emociju koja me prožima. Ciklus je vid moje psihoterapije. Nalazim se u vihoru turbulentnih emocija, nemoći, anksioznosti i depresije. Pokušavam emocije sortirati, izbaciti i zarobiti u radovima. Progovaram (možda sebično) o vlastitim mukama, strahu i onom što bi mi se moglo dogoditi. Moj strah nije od bolesti i smrti. Već od izolacije, nemogućnosti i zabrane rada. Imam osjećaj da su mi uskraćena osnovna ljudska prava (pravo na rad). Stoga je moja vizija katastrofična. Suočavam se s najcrnjim mogućim scenarijem, a to je da uslijed zabrane rada zbog epidemioloških mjera, te ne mogućnosti zarađivanja, moja obitelj ostaje bez krova nad glavom. Autoportreti prikazuje moju percepciju realnosti, trenutnu emociju i stanje duha. Oni reflektiraju emocije izazvane karantenom, izolacijom, socijalnim distanciranjem, gubitkom prava ne rad, gubitkom slobode kretanja – opisuje Irena.
Mateja Harapin, “Ladica”
– Mislimo kako ne ostavljamo tragove, a možemo se iznenaditi ako otvorimo staru ladicu s tragovima naše prošlosti. Stara ulaznica za koncert, škrabotina nastala tijekom nastave, fotografija prve simpatije, ili samo jedna mala grafitna olovka koja je napravila prve prave crteže. A ponekad je najlakše sve svoje misli, želje i emocije pospremiti u najdublji kutak jedne druge “ladice”, kako bi bile sigurne od tuđih osuđivanja sve dok nismo spremni da ih izvadimo i pokažemo društvu. Ladice su naš dnevnik koji vodimo a da nismo ni svjesni. Oslikana unutrašnjost ladica prikazuje moj dnevnik. U njoj su bile sakrivene sve moje želje i nedoumice. Svaka odluka prvo je završila u “ladici”, a zatim postala vidljiva. Svaka “ladica” je sjećanje satkano od mnogo emocija i vrijednosti. Svaki oslikani prikaz ujedno je moj svojevrsni portret. Otvarajući ladice , dopuštam da tragovi vidljivi samo meni, postanu vidljivi svima – kaže Mateja.
Anja Novak kaže kako slika može biti mjesto za skrivanje, kao i prostor za otkrivanje intimnog, gdje se svatko suočava sa vlastitom ogoljelošću. Prostor unutar slike može se doživjeti i kao skučen, klaustrofobičan, emanirajući osjećaje kakve proživljavamo, osjećaj tjeskobe, zatočenosti unutar vlastitog bića.
– Ploha slike simbolizira zidove koje gradimo da bismo postavili granice između drugih i sebe, javnog i intimnog. Slike mogu biti medij putem kojeg promatramo sebe i druge, našu vanjštinu i unutrašnjost. Slika se gradi na vlastitoj kreaciji društvenog »lica« subjekta, fasadi koju subjekt predstavlja svijetu, slici oko koje »ja« strukturira svoj identitet, odnos između vanjske prisutnosti i unutarnje nedostupnosti kao ispucali fragmente memorije. Oko je u svijetu, svijet u oku. Samorefleksija znači dvostruku ljudsku sposobnost: sposobnost da se gleda i sposobnost da se pritom samoga sebe promatra i propituje, rada između mrlja, linija i oblika; uređuje ih, preslaguje, postavlja se kao autor i medij djela kroz koje se ukrštavaju pogledi. Djelo pripada svijetu stvari, reflektira u sebe stvarnost, kao konstitutivni element, a ipak nije tek odraz, nabacana gomila, već jedan novi svijet. Smisleno povezivanje prati stalno prisutna heterogenost. Promatranje slika egzistira kao trag i dokument ljudskog mišljenja, emocija, intuicije, mogućnosti zamišljanja, prikazivanja i manualnog uobličavanja mentalnih predodžbi. Predmet slike nije nastao samo zrcaljenjem svijeta prirode na površini slike, nego tako što ga prikazujem kroz svoje modele viđenja i doživljaja, kao izraz i egzistencijalni trag unutarnjeg doživljaja, te ostaje značenjski i doživljajno otvoren promatraču. U psihologiji se asocijacijom ideja naziva mentalni proces u kojem jedna vizualna pojava neposredno izaziva prisjećanje na neku drugu pojavu. Promatrač nije sasvim siguran je li njegova asocijacija uzrokovana djelom ili njegovim gledištima i predispozicijama s kojima pristupa djelu. Cilj mi nije stvaranje „čistih“ apstraktnih formi nego prikazivanje apstraktne forme na takav način da motivira različite slobodne doživljaje – opisuje Mateja.
Maja Vukina Bogović predstavila se s “Umjetnost je IN.
– Crteži i slike na majicama koje izlažem moj su vid suptilnog banaliziranja umjetnosti kao nosivog predmeta. Vrijeme u kojem nastaju crteži i slike na majicama je vrijeme kada je ograničena sloboda i zabranjeno djelovanje uobičajeno za nas koji stvaramo. Unutarnja previranja dovode do nemira i traženja novog načina izričaja i stvaranja. Ne razlikuje se previše crtanje i slikanje na majicama od uobičajenog stvaranja na platnu ili papiru. Nova podloga daje mogućnost da se nosi umjetnost. Motivi i poruke na majicama tvore mješavinu prošlosti – heroine i borba za ženska prava te odraz mog trenutnog stanja – mene kao umjetnice, majke, žene,… Sam čin postavljanja izložbe je dokumentiran kao tipična radnja većine žena – jedan odraz svakodnevice. Vješanjem majica na uže stvara se simboličan način postava izložbe kao prikaza kompleksnosti ženskih poslova, ali i rutine. Cijeli postav predstavlja veličanje ženske sposobnosti balansiranja između obitelji, karijere, slobodnog vremena i očekivanja. Iz svega ne proizlazi da je pandemija zaustavila moje djelovanje, već me je izazvala i usmjerila u djelovanje na drugi način, ali ta promjena je samo mijena koja me obogaćuje i izaziva da izvučem svoj maksimum. Osjećam dužnost da ustrajem, ne dopuštam ništa više doli poticaja da nastavim punim jedrima ka cilju. Iako me ne zanima cilj već putovanje (proces) – opisala je Maja.
www.sjever.hr
09.03.2021.
