Najteže 'presude' sudbina ispisuje u medicinskoj dokumentaciji, često ih lišavajući i zadnjeg uporišta – nade. Upravo s takvom dijagnozom-presudom, suočila se Željka Posavec iz Šenkovca, kada joj je liječnik, nakon operativnog zahvata, otvoreno rekao da je njezinom ocu ostao tek koji mjesec života i da tu činjenicu ništa ne može promijeniti.
- Moj otac Anto dijagnosticiran je i operiran u Kliničkom bolničkom centru u Rijeci, 2023. godine. Obolio je od oblika zloćudnog tumora na mozgu i prognoze nisu bile dobre, te me liječnik otvoreno s time i suočio. U želji da im umanjim strah i sve druge negativne emocije, zamolila sam ga samo da o lošim prognozama ne govori mojoj majci i ocu. Postupio je vrlo profesionalno, poštujući moju želju, te je otac u spoznaju o teškoj bolesti ušao s nadom - uvodi nas naša sugovornica u dio života u kojem je izgubila dragu, najbližu osobu, ali iz kojeg joj je ostalo jedno novo prijateljstvo i nesvakidašnja povezanost.
Željkina je obitelj složna i vrlo povezana, te su zajednički donijeli odluku da roditelji iz Rijeke presele u Međimurje, kako bi bili na okupu i kako bi otac u punom smislu riječi, svaki preostali trenutak proveo u okrilju najdražih.
- U želji da što spremnija dočekam oca, tragala sam internetom za oblicima palijativne skrbi i naišla na podatke o udruzi Pomoć neizlječivima. Prvi, telefonski kontakt ostvarila sam s predsjednicom udruge Renatom Bermanec i već taj početni razgovor mi je pružio sigurnost. Znala sam da u jednom važnom dijelu skrbi za oca neću lutati, već ću imati nekog da me usmjerava. Tad još nisam mogla znati u kolikoj će mi uistinu mjeri uloga volontera i medicinskih stručnjaka udruge biti presudna u mjesecima koji su uslijedili - priča Željka Posavec kojoj je - kao osobi koja se ne predaje lako - iznimno teško padala neporecivost liječničke prognoze o razvoju bolesti njezina oca. Palila je u njoj iskru koja je tjerala na borbu.
Uskoro su se Renata Bermanec i Željka Posavec susrele da bi dogovorile oblike podrške i u tom je trenu rođeno nešto neizmjerno vrijedno – povjerenje.
- Renata je iznimno empatična i topla osoba. Ulila mi je povjerenje i dodatnu sigurnost jer sam osjetila da me netko sluša i da su toj osobi moj otac i moja obitelj važni - rekla je Željka.
Specifičnost situacije, pojašnjava, zrcalila se u činjenici da se zloćudna bolest njezina oca reflektirala iznenadnim promjenama stanja te rađala situacije s kojima se bilo zahtjevno nositi.
- Zato je sigurnost, koju mi je udruga Pomoć neizlječivima pružila, bila ključna - naglašava Željka, istaknuvši i da je svaki njezin poziv Renati, katkad i uplašen, završavao akcijom koja je donosila olakšanje. Svaku strepnju, strah i nesigurnost, ti su ljudi znali ublažiti na najprimjereniji način.
- Kada nisam zvala ja, zvala bi Renata mene da me pita kako je tata. Sigurna sam da su rođeni za taj posao jer to nije djelatnost koja se može obavljati s pola srca ili automatski. U naš dom su volonteri udruge Pomoć neizlječivima i stručni medicinski djelatnici ulazili nenametljivo, ničim ne remeteći naš obiteljski ritam i mir. I tata je volio s njima porazgovarati. Tiho bi ušli, pomogli, a nakon njihova odlaska našim domom su odjekivali toplina i razumijevanje. I tako je bilo do kraja sve dok moj otac nije preminuo, baš na svoj rođendan - rekla je Posavec koja se na vlastite oči i vlastitim srcem uvjerila u snagu koju zajednici pruža udruga Pomoć neizlječivima.
- Efikasnost im je bazirana na izvrsnoj koordinaciji i, naravno, predanosti ljudi, jer bez toga ne bi bilo takvog efekta. Tijekom njege moga oca često su me usmjerili i uputili na pravu adresu i zato sam, uz Renatu i volontere, zahvalna i doktorici Mulaomerović-Musić koja nam je također, uz stručnu skrb, pružila mnogo topline i podrške. Neizmjerno nam je pomagala i obiteljska liječnica, doktorica Dukić, kao i ljudi iz patronaže i zato danas mogu reći da Međimurje ima odlično organizirane službe zdravstvenog sustava, kao i one izvan njega. To je snaga povezanih djelatnosti koje čine toliko dobroga ljudima, a time i zajednicu čine vrijednom. Zato bi i na drugim poljima trebalo organizirati udruge poput Pomoći neizlječivima, asocijacije čija bi dragocjenost bili upravo oni koji su spremni bezrezervno se predati potrebama ranjivih, bolesnih, starijih i nemoćnih. Živimo u vremenu u kojem se sve više ljudi zatvara u svoj svijet i sve je više onih koji negdje ostaju sami - smatra Željka Posavec, dodavši da teška bolest čovjeku mnogo otima – od dostojanstva do nade - a bližnje ostavlja na vjetrometini.
U Međimurskoj županiji svjesni su uloge i vrijednosti udruge Pomoć neizlječivima te je pružanje potpore neupitno.
- Stručna skrb i podrška koju svakodnevno na terenu pružate oboljelima i njihovim obiteljima je neprocjenjivo blago naše zajednice. Međimurska županija, kao solidarna zajednica, prepoznaje ljude u potrebi, jednako koliko i one koji su voljni darovati svoje vrijeme i znanje da bi pomogli drugima - rekao je župan Matija Posavec prilikom nedavne, nove dodjele novčanih sredstava ovoj udruzi, istaknuvši da je njihovo djelovanje na delikatnom području palijative bio dodatni poticaj Županiji da krene u veliki projekt formiranja centra za palijativnu skrb. Zahvaljujući novom ciklusu podrške Županije, udruga Pomoć neizlječivima zaposlila je i psihologinju, osnaživši se za svoje područje djelovanja. Podsjetimo, Renata Bermanec prva je magistrica palijativne skrbi u Hrvatskoj, za što se školovala u Velikoj Britaniji, a iskustva stjecala i kod časnih sestara Majke Tereze u Indiji.
- Ljudi iz udruge Pomoć neizlječivima nisu samo stručna podrška, već duhovna snaga ovoga društva. Meni i mojoj obitelji čuvali su snagu, darovali nam vrijeme za moga tatu i pomogli da ostvarimo želju da niti jednog trenutka ne bude izvan našega zagrljaja te da i mi uhvatimo svaki, baš svaki preostali čas zajedništva - potvrđuje Željka Posavec.