Na Trgu bana Jelačića jučer nije pogaženo cvijeće. Pogaženo je sjećanje na 38 žena ubijenih u Hrvatskoj u samo tri godine. Ruže koje su simbolizirale njihove prekinute živote netko je svjesno zgazio – hladno, bez imalo srama. I to u ime „molitve“.
Ako je to razina duhovnosti, onda se ne radi o vjeri, nego o njezinoj karikaturi. Ako je to poruka, onda je poruka jasna: nasilje se relativizira, žrtve se ponižavaju, a savjest se ostavlja pred ulazom u javni prostor.
Te ruže nisu vrijeđale nikoga. Nisu napadale vjeru, obitelj ni vrijednosti. One su upozoravale – tiho i dostojanstveno – da žene umiru, da sustav zakazuje i da društvo često okreće glavu. Gaziti po njima znači reći da te smrti nisu važne. Da suosjećanje nije obveza. Da je ravnodušnost dopuštena.
Od klečanja do gaženja manji je korak nego što se htjelo priznati. On se dogodi onog trenutka kada se vjera prestane živjeti, a počne koristiti kao oružje nad drugima. Kada se molitva pretvori u demonstraciju moći, a ne u poziv na ljubav, solidarnost i poniznost.
Ako su ti ljudi doista sljedbenici Krista, onda bi se upravo kršćani prvi morali pobuniti. Jer Krist nije gazio po tuđoj boli. Nije šutio pred nepravdom. I sigurno nije ponižavao žrtve nasilja.
Šutnja vjernika u ovom slučaju glasnija je od svake propovijedi. A opravdavanje ovakvih postupaka nije neutralnost – to je suučesništvo.
Ne treba više rasprava. Slika jednog „molitelja“ koji gazi ruže - simbole ubijenih žena govori sve. I razotkriva koliko je malo potrebno da se vjera pretvori u bešćutnost.
izvor i foto: FB Goran Aleksić