U Osnovnoj školi „Ljudevit Gaj“ Krapina održan je nadahnut književni susret s pjesnikinjom kajkavskog izričaja Marija Hlebec, i to u sklopu nacionalnog projekta „Upoznaj svoje sugrađane“ te povodom obilježavanja 21. veljače – Međunarodnog dana materinskoga jezika i Mjeseca hrvatskoga jezika (21. veljače – 17. ožujka).
Ovim je susretom škola još jednom potvrdila važnost očuvanja jezične i kulturne baštine zavičaja. Program je započeo projekcijom uglazbljene pjesme „Tam ke luč gari“, izvedene na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini, čime je stvoreno ozračje topline i ponosa na kajkavsku riječ.
Susretu su prisustvovali učenici četiriju osmih razreda sa svojim učiteljicama i učiteljem te pedagoginjom, a konferansu i intervju vodile su učenice 5. razreda. Autoričine pjesme kazivale su osmašice, a publika je imala priliku čuti i samu gošću u interpretaciji vlastitih stihova.
Govoreći o svojim počecima, pjesnikinja je istaknula kako se njezin pjesnički put razvijao spontano.
- Nisam planirala postati pjesnikinja. Obožavala sam čitati poeziju i bila sam presretna kada smo u školi obrađivali stihove. Pisanje se jednostavno počelo događati - rekla je.
Prvu pjesmu, onu koju doživljava kao svoj istinski početak, napisala je u srednjoj školi i posvetila gradu Karlovcu. Inspiraciju, kako kaže, pronalazi u ljudima, prirodi i svakodnevnim događajima, ali i u vlastitim osjećajima. Iako stihovi ponekad nastanu u naletu, naglašava važnost dorade.
- Pjesmu treba izbrusiti, izglancati, izbaciti suvišno iz nje. To je lakše učiniti s vremenskim odmakom – kazala je.
Posebno emotivno govorila je o djetinjstvu provedenom na selu, uz šumu i livade.
- Pamtim cvrkut ptica, dane provedene na otvorenom, igre uz potok i večernja druženja. Roditelji su nas morali moliti da dođemo kući – istaknula je Hlebec. Upravo su ti prizori, priznaje, čest izvor njezine inspiracije.
Jedna od središnjih tema susreta bila je važnost kajkavskoga govora. Pjesnikinja je objasnila kako je najprije pisala na standardnom jeziku, a potom, potaknuta ozračjem Tjedna kajkavske kulture u Krapini, osjetila snažnu potrebu pisati na materinskom govoru.
- Moj kaj je poseban. Lijep. Trebamo se ponositi njime, makar ga netko ne razumio ili mu se smijao - poručila je učenicima, naglasivši kako njegovanje zavičajnog govora ne umanjuje važnost hrvatskoga standardnog jezika, nego obogaćuje naš identitet.
Govoreći o svojoj zbirci „Tam ke luč gari“, istaknula je simboliku svjetla kao topline doma, obitelji i ognjišta:
- Kako postajemo svjesni prolaznosti života, sve više cijenimo dom i toplinu. U pjesmama sam željela sačuvati ono kaj volim.
Učenike je posebno zanimalo kako je čuti vlastite stihove uglazbljene i izvedene na pozornici. Prisjetila se prvih uglazbljenih pjesama izvedenih 2012. godine.
- To je bilo nešto novo i uzbudljivo. Tri moja teksta u jednoj večeri, i to u izvedbi djece na 'Malom Kaju'. Bila sam ponosna i ganuta – kazala je autorica.
Sudjelovanja na recitalima i festivalima, dodala je, potvrda su da kajkavska riječ živi i da publika prepoznaje njezinu vrijednost.
Osim poezije, važan dio njezina života čine priroda i fotografija. Kao šumarska tehničarka godinama je radila na terenu, a kasnije u administraciji, pri čemu je istaknula kako joj je obitelj uvijek bila na prvome mjestu.
Naglasila je kako se jezik čuva govorom, pisanjem, pjesmom i ljubavlju prema zavičaju, a veliku ulogu u tome imaju obitelj i škola.
Susret je održan kao dio projekta „Upoznaj svoje sugrađane“, s ciljem jačanja povezanosti učenika s lokalnom zajednicom i njezinim stvarateljima. Dugotrajan pljesak potvrdio je da je „luč“ kajkavske riječi toga dana snažno zasjala – upravo onako kako i priliči obilježavanju materinskoga jezika.
Tekst napisala Suzana Pracaić, školska knjižničarka