Tri desetljeća nakon što su posljednji put zajedno sjedili u školskim klupama, učenici generacije Osnovne škole Ante Starčevića Lepoglava, koja je osnovnoškolsko obrazovanje završila 1996. godine, protekle su se subote okupili u Lepoglavi.
Proslava 30 godina od završetka osnovne škole okupila je većinu tadašnje generacije, a susret je, očekivano, bio ispunjen smijehom, emocijama, prisjećanjem i onim posebnim osjećajem koji se javlja tek kada se ljudi nakon mnogo godina vrate na mjesto na kojem su zajedno odrastali.
Za mnoge je to bio prvi susret nakon više desetljeća. Neka lica trebalo je najprije pažljivo pogledati, zatim povezati s imenom, a potom se, najčešće uz smijeh, prisjetiti školskih dana, razrednih nestašluka, prvih prijateljstava i anegdota koje su preživjele i vrijeme i udaljenost. Susret s bivšim razrednicima dodatno je otvorio prostor za sjećanja, osobito ona koja današnjim učenicima vjerojatno zvuče gotovo nestvarno: dogovori bez mobitela, druženja bez društvenih mreža, poruke koje se nisu slale u inbox nego preko prijatelja te školski dani u kojima se život odvijao sporije, ali često stvarnije i dinamičnije.
Posebnu emotivnu dimenziju susretu dala je činjenica da je lepoglavska škola početkom devedesetih godina primila brojne učenike i obitelji iz tada ratom zahvaćenih područja. Upravo su zato na proslavi sudjelovali i neki od učenika koji su tih godina živjeli u Lepoglavi, pronašavši u njoj privremeni dom, sigurnost i prijatelje koji se, pokazalo se, ne zaboravljaju ni nakon 30 godina. Njihov dolazak podsjetio je okupljene da škola nikada nije samo zgrada, nastava i imenik, nego i mjesto prihvaćanja, zajedništva i životnih veza koje ostaju dugo nakon što se zaključe ocjene.
Jedan od njih je i Mario Jakopec iz Popovca, malog mjesta u Baranji, koji je tijekom Domovinskog rata boravio u Lepoglavi i ondje pohađao školu. U znak zahvalnosti i trajne povezanosti s mjestom koje ga je u ratnim godinama prihvatilo, školi je ovom prigodom donirao veliki periodni sustav elemenata s prigodnom posvetom. Ta gesta dodatno je naglasila simboliku susreta, jer iza školskih uspomena ne ostaju samo fotografije i anegdote, nego i konkretni tragovi zahvalnosti, prijateljstva i poštovanja prema zajednici koja je u teškim vremenima znala otvoriti vrata.
Generacija 1996. danas je raspršena po različitim gradovima, profesijama i životnim putovima. Među nekadašnjim učenicima danas su uspješni obrtnici, poduzetnici, profesori, inženjeri, liječnici, aktivisti i ljudi koji su svoje karijere i obitelji gradili u različitim sredinama. Razgovaralo se o poslovnim uspjesima, djeci, obiteljima, novim adresama i starim prijateljstvima, ali i o onim temama koje neminovno dolaze s godinama, od bolnih leđa do terapija koje se danas „troše“ s jednakom ozbiljnošću s kakvom su se nekada skupljale sličice, kazete ili školske opomene.
U toj potrazi za izgubljenim s vremenom, gotovo proustovski, generacija ’96. ponovno je pronašla dio sebe. Ne u velikim govorima ni svečanim protokolima, nego u pogledima, šalama, zagrljajima i rečenicama koje počinju s: „Znaš onda kad smo...?“. A sjećanja je, pokazalo se, bilo dovoljno za cijelu večer.
Slavlje je potrajalo do dugo u noć, iako, kako su mnogi duhovito primijetili, ipak ne toliko dugo kao nekada. No to nije umanjilo njegovu vrijednost. Naprotiv, možda ju je samo dodatno naglasilo. Jer nakon 30 godina najvažnije više nije koliko dugo traje proslava, nego koliko dugo traje osjećaj da se, barem na jednu večer, ponovno možeš vratiti među ljude s kojima si dijelio početke.
Uz želju da ovo okupljanje ne ostane posljednje, generacija 1996. rastala se s nadom da će se ponovno okupiti na idućem jubileju, možda s još pokojom sijedom više, možda s još nekoliko terapija u razgovoru, ali sigurno s istim onim smijehom koji je, barem na trenutak, ponovno otvorio vrata jedne lepoglavske učionice iz devedesetih.