Na sjednici Gradskog vijeća Čakovca raspravljalo se o parkiranju u uskim gradskim ulicama. No ono što je trebalo biti pitanje komunalne infrastrukture pretvorilo se u pitanje političke odgovornosti i osobnog integriteta.
U središtu rasprave našlo se službeno vozilo gradonačelnice Ljerke Cividini, parkirano na nogostupu u ulici Koče Racina. Prema prometnim propisima – prekršaj. Prema iskustvu građana – kazna bez puno rasprave. Prema objašnjenju gradonačelnice – problem je što nisu fotografirana i druga vozila koja su parkirana na isti način.
To nije objašnjenje. To je izgovor.
Argument „i drugi tako rade“ možda prolazi u dječjem vrtiću, ali u vođenju grada ne bi smio imati nikakvu težinu. Pogotovo ne kada dolazi od osobe koja upravlja gradskim sustavom, uključujući i komunalno redarstvo koje te iste građane kažnjava.
Jer budimo realni – građanima Čakovca komunalni redari ne priznaju kolektivnu obranu. Nitko nikada nije izbjegao kaznu zato što je cijela ulica bila parkirana nepropisno. Sustav je vrlo jasan kada se radi o “običnim” vozačima: prekršaj je prekršaj.
Zašto onda to više nije tako jasno kada je riječ o službenom vozilu gradonačelnice?
Gradonačelnica Cividini nije slučajna prolaznica bez izbora. Ona je osoba koja predstavlja grad i postavlja standarde. Ako itko mora biti primjer poštivanja propisa, onda je to ona. Umjesto toga, svjedočimo relativizaciji vlastitog postupka – i to javno, s govornice Gradskog vijeća.
Poruka koja se time šalje građanima nije suptilna: pravila su čvrsta dok se odnose na vas, ali postaju rastezljiva kada se odnose na nas.
Nitko ne osporava da Čakovec ima problem s parkirnim mjestima. No nedostatak infrastrukture ne može biti univerzalno opravdanje za kršenje zakona – pogotovo ne za one koji upravljaju gradom. Ako se pravila počnu tumačiti ovisno o funkciji, onda više ne govorimo o jednakosti pred zakonom, nego o hijerarhiji privilegija.
Upravo tu leži suština: nije problem jedan automobil na nogostupu. Problem je mentalitet prema kojem je prozivanje neprihvatljivo, ali prekršaj – prihvatljiv.
Jer onog trenutka kada čelna osoba grada smatra da je ključni problem to što nisu fotografirani i drugi, a ne to što je službeno vozilo parkirano protivno propisima, tada više ne govorimo o prometu. Govorimo o dvostrukim mjerilima.
A grad u kojem vrijede dvostruka mjerila nije grad jednakih građana.
To je grad u kojem su neki – ipak jednakiji od drugih.
foto: arhiva