U hrvatskoj lokalnoj politici prečesto svjedočimo obrascu u kojem pojedini načelnici i gradonačelnici, nakon godina na vlasti, počinju djelovati kao da su institucije – oni sami. Kao da općinski proračun nije javni novac građana, već fond iz kojeg se može odlučivati prema osobnim procjenama, pa i obiteljskim interesima.
Slučaj načelnika Općine Gornji Mihaljevec, Gorana Lovreca, upravo je školski primjer takvog ponašanja, piše jedan međimurski lokalni portal. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo ga je s 2200 eura jer je potpisao odluku kojom je 3300 eura javnih sredstava dodijeljeno njegovoj supruzi za obnovu nekretnine u kojoj je i sam suvlasnik.
I tu ne govorimo samo o administrativnom propustu. Problem nije samo u potpisu na dokumentu, nego u mentalitetu koji stoji iza takvih odluka. Jer svaki dužnosnik zna – ili bi morao znati – da se iz odlučivanja mora izuzeti onog trenutka kada se predmet odluke tiče njega, njegove imovine ili članova njegove obitelji.
Još je problematičnije što u prijavi nisu bili jasno navedeni ključni podaci – da nekretnina nije etažirana te da je načelnik njezin suvlasnik. Upravo ti detalji mijenjaju cijelu sliku. Bez njih, postupak na papiru može izgledati “čist”. S njima postaje jasno da je riječ o situaciji u kojoj javni dužnosnik odlučuje o novcu koji završava u njegovu vlastitom kućanstvu.
Naravno, obrana je očekivana: sve je bilo po pravilima, supruga je ispunila uvjete, nije bilo privilegija. No javnost s pravom postavlja jednostavno pitanje – čak i ako je formalno bilo moguće prijaviti se, je li bilo moralno i politički prihvatljivo da upravo načelnik potpisuje takvu odluku?
Tu dolazimo do srži problema hrvatske lokalne politike. Previše je sredina u kojima se vlast godinama koncentrira u rukama pojedinaca koji s vremenom počnu vjerovati da su nedodirljivi. Takvi “lokalni šerifi” često ne vide granicu između privatnog i javnog interesa. Okruženi uskim krugom suradnika, uvjere sami sebe da je sve dopušteno dok god nema glasnog otpora.
A upravo tada počinje erozija povjerenja građana.
Građani ne gube povjerenje samo zbog velikih korupcijskih afera. Gube ga i zbog ovakvih primjera – kada vide da oni koji bi trebali biti prvi u poštivanju zakona traže rupe u sustavu kako bi pogodovali sebi ili svojima. Nije ovdje pitanje samo 3300 eura. Pitanje je poruke koja se šalje: vrijede li pravila jednako za sve ili za neke ipak postoje prečaci?
Kazna od 2200 eura možda jest financijska sankcija, ali puno veća šteta je reputacijska. Jer jednom kada građani steknu dojam da lokalna vlast služi privatnim interesima, povjerenje se teško vraća.
A bez povjerenja – nema ni zdrave lokalne demokracije.