Mlada Varaždinka i fitness trenerica Mihaela Juras strastvena je ljubiteljica u kretanje, prirodu i zdrav način života. Ta ljubav traje već više od 10 godina, a dan bez neke vrste aktivnosti bilo fitnessa, skijanja, putovanja ili boravka u prirodi za nju je potraćen dan. Kao prirodan slijed njenih afiniteta u priču se uključilo i planinarenje. U taj predivan svijet, opisuje nam Mihaela, zakoračila je 2017. godine i od tada se popela na više od 20 različitih vrhova.
U početku su to bili lakši usponi prvenstveno po sjevernoj Hrvatskoj (Ivanščica, Kalnik, Sljeme, itd.), a kasnije se popis proširio na susjedne zemlje i Afriku. Taj najviši afrički vrh, Kilimanjaro zauvijek ju je promijenio, a svoj put do vrha odlučila je podijeliti s nama.
Kada se javila strast prema planinama i kako se uopće rodila ideja za osvajanje najvišeg vrha Afrike?
Zbog mog načina života i širokog spektra interesa i aktivnosti koje su bile dio moje svakodnevice, a istovremeno nedovoljno vremena da se svemu posvetim jednako kvalitetno, nastojala sam pronaći način kako da što više svojih aktivnosti povežem u jednu. Planinarenje mi je pružalo sve čemu sam težila; boravak u prirodi, detoks od digitalnog svijeta, te fizičku aktivnost pri kojoj su mentalne i fizičke granice bile stalno na iskušenju. Kada u tu jednadžbu dodate i poriv da stalno pomičete svoje granice i gurate se van komfor zone, samo je pitanje vremena kada ćete se odvažiti na avanturu kao što je Kilimanjaro. Zašto baš Kilimanjaro? Iskreno, ne znam. Već godinama me iz nekog razloga strašno privlači i smatrala sam kako je to sljedeća stepenica koja će pomaknuti moje granice, a kako se ove godine iznenada otvorila prilika da odem tamo sa svojim prijateljem nisam dvojila ni sekunde i praktički smo sve dogovorili u niti 10-ak minuta.
Kako su tekle pripreme, koliko je to fizičko zahtjevno? Je li potrebna neka posebna prehrana za takve poduhvate?
Iz razloga što sam u treningu tokom cijele godine, a ujedno mi je to i posao, nije mi bilo potrebno mnogo vremena da dosegnem razinu kondicijske spreme koju sam smatrala dovoljnom za takav uspon. Malo samo korigirala svoj trenažni proces kako bi fokus više bio na izdržljivosti i kondiciji, te povećala frekvenciju odlazaka u Alpe na uspone iznad 2000 mnv i u suštini je to bilo to. Pred kraj priprema, nažalost me zadesila ozljeda stopala koju sam vukla kroz cijelo putovanje, no usprkos svemu zadovoljna sam kako je sve prošlo. Fizički i mentalno sam zaista bila na visokoj razini, što je u konačnici i rezultiralo time da smo od svih timova koji su te večeri krenuli na uspon stigli prvi. To svakako nije bio primarni cilj, no zaista je bio lijep osjećaj tog jutra stići prvi na Uhuru Peak!
Glede prehrane, tokom samog uspona uistinu se puno trošite i potrebna vam je velika količina energije tako da je iznimno važno konzumirati namirnice bogate kvalitetnim ugljikohidratima i proteinima. Svakako je preporučljivo više manjih obroka, a ne jedan obilan kako bi pomogli organizmu da održi razinu energije konstantnom i kako se ta energija ne bi bespotrebno trošila na probavljanje velike količine hrane. Također, proteinske pločice i barem 3L tekućine dnevno neizostavan su asortiman svakog planinara!
Opiši nam ukratko put do vrha. Koji su bili najveći izazovi?
Na put smo krenuli iz Moshi-ja, grada od 200 000 stanovnika udaljenog nešto manje od sat vremena vožnje autom od Machame Gate-a. Machame Gate se nalazi na jugozapadnoj strani Kilimanjara, na 1800 mnv i to je polazišna točka za sve koji kreću na uspon Machame rutom.
Tu smo rutu izabrali iz razloga što svojom topografijom omogućuje planinarima da se “penju visoko, spavaju nisko”, pružajući tako bolje uvjete za aklimatizaciju što rezultira većom stopom uspješnosti uspona. Sama ruta traje 6-7 dana gdje prođete više od 60 kilometara kroz pet različitih vegetacijskih zona i zaista je užitak i jedinstveno iskustvo u svega nekoliko dana vidjeti toliko raznolik krajolik.
Kažu da slika vrijedi tisuću riječi, a na mom Instagramu, kroz fotografije sam zabilježila cijeli put pa ću vam probati prenijeti svoje iskustvo posljednjeg dana uspona koji mi se zbog svog mentalnog napora najviše urezao u pamćenje. Šesti, odnosno posljednji dan uspona ujedno je bio i najzahtjevniji.
Već oko ponoći krećete iz Barafu kampa (bazni kamp) koji se nalazi na 4600 mnv kako bi oko 6h ujutro stigli na vrh Uhuru Peak (5895 m) i bili nagrađeni izlaskom sunca kojeg ćete pamtiti cijeli život. Zbog umora, hladnoće i nedostatka kisika na samom vrhu se zadržavate svega 15-ak minuta i odmah krećete na spust prvo do baznog kampa, gdje se kratko odmorite, a nakon toga nastavljate spust sve do Mweka kampa koji se nalazi na 3100 mnv. Mnogi planinari odluče se isti dan spustiti do Mweka Gate-a na 1600 m i završiti svoju avanturu na Kilimanjaru, no mi smo odlučili ostati u Mweka kampu kako bi sljedeći dan bili odmorni i uz dnevnu svjetlost mogli uživati u posljednjoj dionici koja prolazi kroz predivnu tropsku šumu.
Kroz cijelo putovanje vukla sam tešku prehladu i ozljedu stopala. Fizički nije bilo lako, pogotovo tokom posljednjeg uspona, no biti mentalno stabilan i jak s obzirom na sve okolnosti je definitivno bio izazov koji me gurao van komfor zone. Na tim visinama i glava se počinje poigravati s vama. Pluća vam se maksimalno šire i stežu, udahnete, izdahnete, a mozak vam govori kako količina kisika koju ste upravo udahnuli nije bila dovoljna. I tako satima. Korak po korak, udah po udah. Ta stalna mentalna borba zaista kida čovjeka, malo po malo, komadić po komadić i kao da to nije dovoljno, hladnoća i vjetar vas neumoljivo šibaju i tjeraju da ne stajete, da se konstantno krećete, jer ćete se u protivnom smrznuti.
Na tom putu stotinu puta se pitate kako ste završili ovdje, što radite ovdje, a kada prekoračite i tu mentalnu blokadu priroda vas nagradi pogledom koji oduzima dah, pogledom koji ćete pamtiti cijeli život. To je trenutak koji vas mijenja i u kojem shvatite da ste utabali mentalni put koji će vas svaki puta kada se izgubite vratiti na pravi put i kako je iskustvo samog putovanja, a ne ispunjenje cilja ono što vas zaista obogaćuje. Neopisivo!
Je li se kući vratila ista Mihaela koja je otišla, odnosno koliko te taj uspon promijenio kao osobu?
Uh, definitivno ne! Krenula sam na ovaj put, put u nepoznato, u potragu za poznatim, u potragu za sobom, a vratila se kao osoba koja promatra svijet sasvim drugim očima. Fascinantno je koliko vas priroda mijenja. Boje, obrisi, oblici igraju se vašim umom i pomažu vam da se vratite u sebe i usidrite u sadašnji trenutak. Ondje postajete jedno. Priroda i vi. No, nije samo priroda ono što vas mijenja. Promatrajući naš tim od 11 ljudi upoznala sam što znači jednostavnost, uživanje u malim stvarima i strpljenje. Na Kilimanjaru vas svako malo upozoravaju “Pole-Pole” ili ti ga “Polako”. Čemu žurite? Čemu strka? Uživajte u trenutku, budite prisutni – i po tom postulatu sada nastojim živjeti i svoj život.
Imaš li na listi želja još neke vrhove koje bi željela osvojiti?
Naravno! Prvi na listi želja svakako je Mount Everest. Za početak bazni kamp koji se nalazi na visini od 5400m ili jedan od tri “komercijalna” vrha: Kala Patthar (5643 m), Imja Tse (6189 m) ili Mera Peak (6476 m). Ako sve prođe prema planu već bi se sljedeće godine trebala otisnuti na tu avanturu. Nakon toga, možda i pokušaj osvajanja samog vrha, no do toga želim proći još nekoliko zahtjevnih uspona po Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, kako bi prikupila neophodnog tehničkog znanja i iskustva.
Što bi savjetovala onima koji se žele okušati u ovom ili sličnom izazovu? Kako se najbolje pripremiti kako fizički, tako i psihički?
Usprkos dobroj fizičkoj i psihičkoj spremi bez koje ćete teško svoj uspon okarakterizirati uspješnim, nikada ne znate kako će vam tijelo reagirati na visinu i zbog iste možete imati ozbiljnih problema koji će vas primorati da odustanete od daljnjeg uspona. Kada kažem da se kvalitetno pripremite ne mislim da morate dosegnuti razinu profesionalnih sportaša, već da vam recimo hodanje od 5 do 10 kilometara na dan ne predstavlja problem, te da iza sebe imate barem nekoliko uspona iznad 2000 mnv kako bi mogli procijeniti koji nivo fizičke spreme ste dosegli.
Što se tiče same psihe rekla bi da je podjednako važna, ako ne i važnija od fizičke, jer sve je u redu dokle god je um vladar vašeg tijela tada će ga i tijelo pratiti. Isto tako, kvalitetna odjeća i obuća od velikog su značaja. S obzirom da tokom uspona na Kilimanjaro prolazite kroz pet različitih vegetacijskih zona, gdje se raspon temperatura kreće od +25° do -15° slojevito oblačenje mora biti dio vaše svakodnevice. Kvalitetne gojzerice i dvoslojne čarape pomoći će vam da izbjegnete žuljeve, a funkcionalna i vodootporna odjeća zaštitit će vas od loših vremenskih uvjeta i pomoći pri održavanju tjelesne temperature, prozračnosti, te upijanju i isparavanju znoja.
Inače, Mihaelin primaran posao je vođenje privatnih i grupnih treninga u poznatom varaždinskom fitness centru Sporttime, gdje se uvijek traži mjesto više jer svojom zaraznom energijom tjera vježbače da pomiču svoje granice svakim novim treningom i baš uvijek napravi da se osjećaš barem deset puta bolje po izlasku iz dvorane.
Za dnevnu dozu inspiracije o zdravom načinu života, treninga i prekrasnih prirodnih pejzaža, kao i njenih budućih poduhvata zapratite je na Instagramu.
abrkic/sjever.hr
27.09.2022.
