Općina Donja Voća provodi projekt „Zaželi, pomozi, olakšaj” čiji je cilj omogućiti kvalitetnu skrb za starije osobe i osobe s invaliditetom, uz istovremeno zapošljavanje teško zapošljivih osoba. Projekt je ukupne vrijednosti od 297.000 eura te ga je u potpunosti financiralo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Provodi se u trajanju od 36 mjeseci te se dobivenim sredstvima osiguralo zapošljavanje šest osoba koje će pružati potporu i podršku potrebitima, osobama starijim od 65 godina ili odraslim osobama s invaliditetom. Provedba projektnih aktivnosti podrazumijeva brigu za korisnike projekta te podjelu paketa pomoći, a da bi sve bilo prema pravilima brine Nadica Boltek, administrativno-računovodstveni referent Općine Donja Voća.
Kako doznajemo od Nadice, osiguranim sredstvima se osiguravaju plaće za šest zaposlenih te redovni higijenski mjesečni paketi za korisnike.
- Projektom smo zaposlili teško zapošljive osobe, a njihov angažman starijim osobama znači izuzetno mnogo. Također, projekt djeluje kao prevencija institucionalizacije jer uz pruženu skrbi i podršku starije osobe ne moraju odlaziti u domove umirovljenika, već mogu ostati kod svoje kuće, ističe nam Nadica te dodaje:
- Ukupno je zaposleno pet gerontodomaćica i jedan gerontodomaćin, a svi zajedno brinu za 36 korisnika. Nekoliko korisnika je još na čekanju, ali svi kojima je skrb i pomoć neophodna su zbrinuti. O potrebama korisnika se raspravlja svakoga tjedna na redovnim sastancima, a izvješća prema Ministarstvu se šalju na tromjesečnoj bazi - kazala je Boltek.
- Kao Općina smo zahvalni na trudu i jako dobroj suradnji sa svim zaposlenima, pogotovo jer ulažu mnogo truda i izvan radnoga vremena - iskrena je voditeljica projekta.
Među gerontodomaćicama zaposlenima na projektu „Zaželi, pomozi, olakšaj” je Stanka Šestanj (50) iz Donje Voće. Skrbi o sedam korisnika, a kako ističe, posao gerontodomaćice obavlja od prošle godine.
- Volim raditi s ljudima, a svaki korisnik ima svoje potrebe. Treba se pobrinuti za hranu, lijekove i ostale potrepštine. Razgovor također puno znači, razgovorom korisnici znaju da nisu sami i to im puno znači. To ih raspoloži, zaključuje S. Šestanj. U poslu gerontodomaćice vidi se i dalje pa joj zadaci poput peglanja, kuhanja i čišćenja ne padaju teško.
- Pojedini korisnici nemaju djecu, a važno je da znaju da nisu sami. To se pogotovo vidi u bolesti, a i kada im treba riješiti neku dokumentaciju, ističe nam sugovornica. U poslu ima podršku obitelji, supruga, tri kćeri i sedmero unučadi pa kada nešto zatreba korisnicima, svi uskaču.
- Najstarija osoba o kojoj skrbim ima 85 godina. Jako su zahvalni i često me iznenade. Naprimjer, korisnica Marija (78) je bila kuharica u školi, kuha i danas pa me na stolu često dočekaju starinski kolači, a zna napraviti i puding s preljevom od domaćih jagoda, ma sve i svašta sprema. Prije nego što je radila kao kuharica, šest godina je bila stjuardesa na kruzerima i oplovila je cijeli svijet, a rodom je iz Ivanca. Kao takva, puna je zanimljivih priča, znanja i iskustva i svi su takvi, uvijek me iznenade pričom, kolačima, nečime, zaključuje Stanka.
Gerontodomaćica Aranka Korpar (57) rodom je iz Zrenjanina u Vojvodini, ali već 35 godina živi u Donjoj Voći, odnosno Rijeci Voćanskoj pa je svima „domaća”. Spada među gerontodomaćice s najviše radnog staža, o potrebitima skrbi već 15 godina i, kako kaže, među prvima je „probila led”.
– Korisnici su sve slabije pokretni, a uz to su i izolirani od svega, pa ih svaki naš dolazak obraduje. Naš dolazak spada u njihovu životnu rutinu, u dane kada dolazimo nas čekaju sa zlevenkama i štruklima, i inzistiraju da uzmeš. Njima to puno znači, to što nas mogu ugostiti, ali i što dolazimo. Ono malo što imaju to podijele s nama i tako pokažu zahvalnost. Samoća je za njih ponekad ubitačna, a čak nam se i domaće životinje obraduju kad stignemo, doznajemo od Aranke koja nam otkriva i probleme s kojima se susreće:
- Obitelji korisnika koliko su blizu toliko budu i daleko. Roditelji često budu na posljednjem mjestu jer se nema vremena zbog posla i današnjeg ubrzanog načina života. Obitelj dođe i donese potrepštine, ali ljudima treba pažnje. Najteže je za vrijeme blagdana, onda su tu emocije, a puno znače i sitnice za rođendan ili imendan, priča nam A. Korpar.
Aranka svoje korisnike obilazi biciklom pa dnevno odvozi i deset do petnaest kilometara, a među poslovima bude i donošenje vode.
- Nekima kuće nisu spojene na vodovodnu mrežu pa im treba i vodu prenijeti s izvora. Malo tko od njih ima i mobitel, napominje nam Aranka. Zato se radi i kada je kiša i zima, jedino se onda raspored malo prilagodi pa se prvo obiđu najpotrebitiji korisnici.
Od prošle godine među gerontodomaćicama je i Ivančica Kokot (63) iz Donje Voće. Ova šezdesetrogodišnjakinja na korisnike o kojima skrbi gleda kao na obitelj pa napominje:
- Biti gerontodomaćica za mene znači prvenstveno pružati pomoć starijima i nemoćnima. Gledala sam svoje roditelje, nemoćne i bolesne i to me vuklo da postanem gerontodomaćica, doznajemo od Ivančice koja se prije rada na projektu bavila ugostiteljstvom, i to dugih trideset godina. Zato su joj na početku pomogli i uskočili iskusnije kolege.
- Naučili su me sve što trebam znati, objasnili mi kako se što radi, a kasnije sam se sama počela snalaziti. A to je i tuga i veselje, uz rad pomogneš ljudima da zaborave na probleme i bolesti, ističe Ivančica te dodaje:
- Presretni su kad nas vide, oni bi da smo cijeli dan s njima, često nam kažu: „Ne trebaš nikaj delati, samo se sedni i daj mi reči...”. Mnogi nemaju nikoga pa ih zanima što ima novoga i što se događa na Donjoj Voći i u svijetu. Pojedini imaju obitelji, ali one često budu daleko, u Austriji, Njemačkoj. A neki ni nemaju djecu. Uz to su im mirovine male, loše stoje po tom pitanju i malo toga si mogu priuštiti, gleda se na svaki euro, zaključuje Ivančica. Kako doznajemo, oko blagdana za gerontodomaćice bude i više posla, treba pomoći oko pripreme kolača i izrade pisanica, a treba i odraditi proljetno čišćenje.
- Zavjese se mijenjaju i prozori se peru. Ženama tu treba više pomoći i više gledaju na čistoću, a muški korisnici su više raspoloženi za priču, ali razgovora treba svima, zaključak je naše sugovornice.
Gerontodomaćicama zaposlenima u sklopu projekta „Zaželi, pomozi, olakšaj” pomaže i jedan gerontodomaćin. To je Ivica Telebar, (57) koji za sebe ističe da je oženjen, otac četvero djece i djed dvoje unučadi. Jedini je gerontodomaćin u Donjoj Voći pa na njega 'pada' skrb za četrdesetak domaćinstava.
- Radim sve što treba, od težih fizičkih poslova poput košnje trave, cijepanja, spremanja i slaganja drva, izrada drva za potpalu, pa i spremanje ugljena kod onih koji si ga mogu priuštiti. Kad su veći poslovi, pomažu i kolegice, onda svi idemo i radimo, a radi se dok se ne završi. Zimi ima posla i sa čišćenjem snijega, a najviše radova oko kuća je na proljeće i u jesen, doznajemo od Ivice. Prije se bavio građevinom pa ima iskustva i oko održavanja objekata, a korisnike kao i Aranka Korpar ponekad obilazi biciklom.
- Bude tu i nesporazuma, jednom sam došao kositi pa je korisnica mislila da ću joj pokositi sve parcele, uključujući i ogroman voćnjak, međutim nastojimo da održavamo urednim oko kuća, ono najpotrebnije. To je jedini način da se sve stigne. Bilo bi dobro da je više muških u projektu jer kada počne potreba za košnjom, nemoguće je sve svima stići u kratkom roku. Onda još padne i kiša pa izgubite nekoliko dana u kojima ne možete raditi, pa se sve mora nadoknađivati i neki moraju pričekati, ističe naš sugovornik te zaključuje:
- Lijepo je vidjeti da svojim radom možeš pomoći, donijeti drva da se osoba ugrije, točno ljudi ne znaju kako zahvaliti.
Pedesettrogodišnja Verica Martan obućarka je po struci, a prije nego što se zaposlila na projektu bavila se ugostiteljstvom. Majka je troje djece, toliko ima i unučadi, a na Voći je završila zbog ljubavi. Angažirana je i u KUD-u Voća te u Caritasu pa dobro poznaje voćanski kraj, ali i potrebe stanovnika.
- Imala sam nepokretnog ujaka i baku i tako sam razvila empatiju prema starijima. Kad presvučem nekoga i kažu mi: „Hvala ti”, ispunjen mi je dan, a i njima je odmah ljepše, napominje nam V. Martan.
Korisnici ju često iznenade kad dođe pa nam tako otkriva da skrbi i za jednog 93-godišnjaka koji se nikada nije ženio, ali zna raditi odlične kolače, štrukle sa sirom ili jabukama, a među specijalitetima su mu i štrukli s grožđem.
- To nikad prije nisam probala, a pripremaju se u vrijeme berbe. Inače se najčešće kuhaju „pržgane župe” i starinska jela, doznajemo od Verice. Naša sugovornica se osvrnula i na potrebe i navike korisnika:
- Ti već znaš kome što treba i sve se dogovori i raspodijeli prema potrebama. Oni koji imaju obitelj, to ih drži, ali potreban im je zagrljaj, topla riječ. Dijeli se i dobro i loše, pa nas uključe i u svoje rođendane, dođu i susjedi, pa se zasvira, zapleše. Ljudi ožive u takvim trenucima, dobiju nalet energije i veselja. Zaplešu i 93-godišnjaci, i sve ih jako dobro služi pamćenje. Nisu tračeri, vode svoje brige, jednostavni su, daju savjete i ideje. Od njih možemo puno naučiti oko starih načina liječenja ili oko obrađivanja vrta, kad i gdje saditi koje povrće, ističe nam Verica o međugeneracijskom učenju na kraju razgovora.
Gerontodomaćica Štefanija Križnjak sa suprugom je na noge podigla kćer, rodom je iz Voće, a dio života provela je i u Poreču gdje se bavila turizmom. Kad se vratila, uključila se u projekte pomoći starijima pa je sad već četvrti put zaposlena kako gerontodomaćica u sklopu projekta „Zaželi, pomozi, olakšaj”, odnosno kao gerontodomaćica radi od 2018. godine. U radnom stažu susrela se sa svakakvim izazovima, između ostaloga i s požarom.
- Korisnica i ja smo sjedile u kući kada nas je susjeda pozvala da se nešto dimi s krova kuće. Išla sam vidjeti o čemu se radi pa smo zvali vatrogasce koji su to ugasili, napominje Štefanija pa dodaje da s tim dimnjakom nije bilo sreće ni kasnije, u njega su se naselili stršljeni pa je i to trebalo rješavati. Štefanija je kao gerontodomaćica radila i u periodu između projekata pa je u jednom trenutku s kolegicom brinula za 30 korisnika istovremeno.
- Više je tu i nepokretnih kojima treba pomoć s presvlačenjem, oblačenjem, kupanjem. Korisnici s nama i plaču i smiju se i sve nam ispričaju. Možda ih poznajemo više nego njihove obitelji jer kad trebaju doktoru, zovu prvo nas. S nama su opušteni, a i obitelj koja živi dalje često ne može reagirati toliko brzo kao mi. Ponekad to znači skrb cijeli dan, znali smo s njima biti kod liječnika i u bolnici po deset, jedanaest sati, priča nam Štefanija te dodaje:
- Po završetku projekta, a prije početka novoga, sve je organizirano i na razini Općine Donja Voća i uz pomoć načelnice Sanje Kočet kako bi se pružila skrb potrebitima. S načelnicom se korisnici i obiđu oko blagdana, a gerontodomaćicama kad zatreba na raspolaganju je i kombi vozilo Općine.