Međunarodni je Dan sjećanja na žrtve holokausta koji se po rezoluciji Ujedinjenih naroda obilježava na godišnjicu oslobađanja najvećeg nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz u Poljskoj.
Na današnji dan 1945. godine Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz. Bio je to najveći logor među mnogim poprištima bezočnih zločina nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu.
Najstariji živući deklarirani Židov u Varaždinu ,Vlatko Moses Marić kaže kako za njega obilježavanje ove obljetnice znači jako puno.
-189 Židova iz Varaždina u lancima je odvedeno u Jasenovac, a židovsko groblje u Varaždinu je do danas zatvoreno lancima. Od gradonačelnika Bosilja sam danas dobio podršku da se groblje otvori za sve zainteresirane, kako Varaždince, tako i turiste i kako će se groblje urediti i pretvoriti u park – rekao je.
Između ostalog, Marić je istaknuo da ovdje još uvijek ima mnogo Židova, no da se ne žele deklarirati te da su Židovi u Varaždinu popisani već 1502. godine. Kazao je i kako je u logorima stradalo više od 25 članova njegove obitelji.
-Inače, ja nisam Marić, mi smo Mosesi, ali 1911. godine deda i baka su, kad su morali prijeći na kršćansku vjeru, uzeli prezime Marić da bi mogli posjedovati imovinu, ući u grad. Židovi nisu mogli ući u grad, dok nisu preuzeli kršćanska imena – objasnio je.
Prisjetio se i drugih dijelova obiteljske povijesti, vezanih uz stradanje svoga naroda i svoje obitelji.
-Prvo mi je baka otišla za logor Auschwitz ’42., deda u Jasenovac, kao i tata i moja mama koja je imala 17 godina. Židove su iz Varaždina odveli 14. srpnja, a 19. srpnja moj tata pisao je Paveliću da ga pusti. Pustio ga je, ali se povlačio kroz rat s partizanima, da bi ’45., na Novu godinu, on i stric Berger bili uhvaćeni, odveli su ih na željezničku stanicu i netragom su nestali. Bio je jedan slikar, čuveni fotograf Artur Kučar koji je meni rekel: „Sinek, ja sam ti htel spasiti tateka. Ja sam išel na žandarmeriju ’45., pitao sam za Ivu Marića, a oni su me pitali želim li i dalje slikati za njih”. Razgovor je tako završen, a on je nestao netragom – kazao je Marić.
Dodao je da je on 1945. završio u Zagrebu, kasnije u domu u Crikvenici, a tek 1952. godine je majka došla po njega, pa je upoznao i nju i svoju sestru. Tužna su to i teška sjećanja, no danas je dobro, kaže Marić:
-Više sam nego zadovoljan, nikada u životu nije mi bilo bolje nego danas. U Domu umirovljenika sam, sretan sam i zadovoljan.
a.kučić/sjever.hr
27.01.2023.
