Sagledamo li sve aspekte ljudskog života, sa sigurnošću možemo reći kako je ljubav, u bilo kojem obliku ili dimenziji, najvažnija točka ljudskog bića i života. Možemo je opisati kao egzistenciju, kao glavni razlog postojanja. Čeka nas najromantičniji dan u godini – 14. veljače, koji se već desetljećima obilježava diljem planeta. Iako je za neke ovaj dan samo potrošačka klopka, neki su u vezi njega pomalo melodramatični, mi vam za ovu godinu predlažemo drugačiji štimung i to dan prije, 13. veljače!
Puno smo pisali o Dvoru Veliki Tabor u kojem se ljubav živi, ali se za nju i umire i to tijekom cijele godine. Sjetite li se legendi o Veroniki Desinićkoj i Vili Meluzini svjedoci ste ljubavi na najrazličitije načine. Zato je Veliki Tabor, osvjetljen noću, izvanredna kulisa da se podsjetite raznih modusa, principa i mehanizama ljubavi. Kontaktirali smo Kristinu Pavlović, muzejsku pedagoginju Dvora Veliki Tabor da nam više otkrije o strasti koja mnogo puta znači stradavanje, legendama koje povezujemo sa stvarnošću te labirintu ljubavi.
Legende koje slobodno možemo nazvati tragičnima, a mislimo na one o Veroniki Desinićkoj i Vili Meluzini, kao da se osjećaju u konstrukciji masivnog Dvora Veliki Tabor. Kako vi to vidite? Kako vidite spoj najrazličitijih ljubavi?
– Jedinstvena monumentalna arhitektura Velikog Tabora i njegov izvrstan položaj u desinićkome kulturnom krajoliku zadivljuju na fotografijama i snimkama, ali i kad ih doživite uživo. Ako k tome još dodamo velikotaborsku, skoro 600 godina, dugu povijest u kojoj se zasigurno štošta zbivalo, pa tako i ljubav sa svim njenim manifestacijama i oblicima, nije neobično razbuktavanje mašte kod, gotovo, svakog posjetitelja. Osim toga, kaže se da i zidovi imaju uši, pa sve čuju i upamte, a mi u Dvoru Veliki Tabor vjerujemo kako zidovi ovoga starog velikaškog grada znaju i šaputati pažljivim slušateljima – ispričala je Kristina i dodala:
– Ljubavna povijest ovoga mjesta sigurno ima i primjere sa sretnim završetkom. Vjerojatno mnogo njih. Jer, puno je ljudi ovdje živjelo. Samo Rattkajevi u 8 generacija. Međutim, tko pamti sretne ljubavi? One dramatične, s tragičnim krajem su nam najzanimljivije. O njima imamo što govoriti, kroz njih se tješimo u vlastitoj životnoj priči, njima dodajemo produkte osobnih mišljenja. Zato je usmena predaja o Veroniki Desinićkoj i danas tako živa. Veronika je postala popularan romaneskni književni lik kroz kojeg se proživljava De Rougemontova teza kako „Strast znači stradanje”.
Kako povezujemo Veroniku iz legende sa opipljivim svijetom?
– Veronika Desinićka bila je stvarna žena na početku 15. stoljeća. Njenu sudbinu preko svojih pera i jezika premeću mnogobrojni ljudi svo to vrijeme. Pri tome dodaju svoje detalje, katkad potpuno izmaštane. Zašto? Nesretnih je ljubavnih priča oko nas napretek. Kako to da je baš ona o Veroniki „preživjela do danas“? Tim više što o toj ženi vrlo malo znamo. Zapravo, gotovo ništa! Pa, ipak – započela je…
– U osnovi riječ je o ljubavi između dvoje ljudi. Zabranjivanoj, društveno neprihvatljivoj priči o dvoje ljudi koji prkose obiteljskim i socijalnim uzdisajima. To je svevremenska ljubavna priča. I pri tome ima nesretan kraj za neke aktere. Niti jedan sudionik s početka priče više nije isti po njenome završetku. I događaji su skrenuti s mišljene putanje. To iskustvo većini je nas zapravo blisko, u većoj ili manjoj mjeri. No, u predaju o Veroniki Desinićkoj utkani su i mnogobrojni drugi slojevi. Ne samo ljubav. Ona je osnova, ali…
Ako „čitamo pažljivije“ i između redaka, priča će nam otkriti, prije svega, mnoštvo Veronikinih identiteta. Ona je bila djevojka, žena, majka, ljubavnica, optužena da je coprnica nepoznatoga podrijetla – objasnila je i povezala odgovor s položajem žena koji, ako bolje razmislite možete aplicirati i na današnje društvo:
– Osim što je slučaj Veronike Desinićke prvi zabilježen slučaj optužbe za vještičarenje na ovome lokalnome području koje uključuje dio Hrvatske i Slovenije, on pokazuje i kako je još bilo moguće, početkom 15. stoljeća, biti oslobođen optužbe, ako se netko založio za vas. S druge strane, iz priče doznajemo kakav je bio odnos prema ženama u to vrijeme, prema braku i načinu njegova sklapanja, o tome kako su žene bile roba i ulog za ekonomski i politički prosperitet neke obitelji. Veronika i način na koji su je suvremenici opisivali (ponajprije kroničari obitelji Celjski) otkriva nam kako stvarni izgled žene uopće nije bio bitan. Opis njezina izgleda ovisio je o sklonosti kroničara. Ako mu je Veronika bila simpatična opisao ju je kao nježnu, plavokosu djevu. U protivnome – bila je crnokosa, „vragu slična“!
O Veroniki, pouzdano, ne znamo ni iz koje je obitelji i prostora bila, kako je izgledala, kada se rodila, gdje je živjela, koliko je, točno, djece Fridriku Celjskome rodila, gdje je, uistinu, ubijena, gdje počiva, gdje su joj kosti.
Međutim, ono što znamo – da je postojala, bila druga žena grofa Fridrika II. Celjskog, da mu je rodila sina Ivana i da je umorena 17. listopada 1425. (ili možda 1428.?) – bilo je sasvim dovoljno da priča zauvijek ostane dio vrijedne nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.
Nakon dolaska na 333 metara nadmorske visine, na Košnički Hum, posjetitelje čeka obilazak oko dvora i prolazak kroz labirint ljubavi i stvaralaštva…
– Labirint, općenito, je put koji naokolo vodi u središte zamršenog dizajna i natrag van. On je jedan od drevnih univerzalnih simbola puta ka središtu koji nalazimo u većini kultura na svim stranama svijeta. U labirintu se ne možete izgubiti! Naime, on je je struktura koja ima jedan ulaz (koji je ujedno i izlaz), te stazu koja vijuga ili više puta skreće i vodi do jednog središta – otkrila nam je Kristina i više objasnila:
– Znači, labirint nema slijepe ulice. Ipak, poznati su oblici koji isto tako sadrže brojne ukrižane staze i u kojima se možete zagubiti. To su tzv. zagubilišta, iako se i za njih u hrvatskom jeziku također koristi izraz labirint. Na engleskom jeziku za takvu strukturu postoji izraz maze (zagubilište), a za labirint – labyrinth.
Projekt izgradnje labirinta od kamena pored Velikog Tabora realiziran je uz pomoć djece i učiteljica iz OŠ Đure Prejca Desinić, a u prigodnim radionicama tijekom odvijanja 24. Edukativne muzejske akcije, od 18. travnja 2019. do 18. svibnja 2019. Suradnice na projektu bile su Božica Mandić, učiteljica mentorica, Andrea Brlobuš, viša restauratorica iz Dvora Veliki Tabor, te vjeroučiteljica Anita Matuša Popović. Voditeljica projekta i autorica edukativnog priručnika za djecu bila je muzejska pedagoginja u DVT-u, Kristina Pavlović.
– Za labirint smo se odlučili zbog Veronike i Fridrika! Već smo rekli kako Legenda o Veroniki Desinićkoj oživljava nesretnu ljubavnu priču iz 15. stoljeća, između grofa Fridrika II. Celjskog i Veronike iz Desinića. Ovaj nas labirint podsjeća na nju. Ljubav je svim ljudima potrebna, zato je labirint ljubavi važno „šetalište“ za svakoga tko će se naći u blizini. Oni koji su nesretni naći će utjehu, oni čija ljubav cvjeta naći će razlog za slavlje prolaskom kroz staze. Ljubav je i prostor kreativnosti, pa stoga ovaj labirint ima i tu moć da potiče stvaralaštvo na području na kojem se nalazi i kod onih koji njime prolaze – rekla je Kristina.
Za posjetitelje ste organizirali i video promociju knjige Zbogom romantiko, autorice Sanje Pilić, koja je mnogima poznata. Djela ove autorice kritičari okrunjuju brojnim nagradama, a publika joj ostaje vjerna desetljećima zbog čega je već nekoliko godina najposuđivanija domaća autorica. Koju poruku prenosi autorica?
– S obzirom na korona situaciju i otežane uvjete organizacije predavanja i promocija uživo, mi se ipak, u subotnjem događanju nazvanom „U potrazi za srcem…“ nismo htjeli odreći susreta s gospođom Pilić pa smo organizirali da ona k nama na Tabor „dođe“ virtualnim putem kako bismo u razgovoru preko zoom aplikacije mogli promovirati njezinu, tek izašlu, zbirku priča „Zbogom, romantiko!“ koja kroz žensku optiku govori o partnerskim odnosima, stvarnosti u kojoj živimo, starenju, nevidljivosti, ali i o odlukama koje donosimo ili ih propustimo donijeti. To nam se savršeno uklapa u obilježavanje Valentinova.
Igra „Potraga za izgubljenim srcem“ koja je također dio obilježavanja ove večeri za glavni cilj ima zabavu parova, njihovo zbližavanje u zajedničkom cilju, isprobavanju zajedničkog snalaženja u svojevrsnom detektivskom poslu.
– Ovaj oblik igre smo odabrali jer se lako održava distanca između sudionika, a onaj par koju prvi pronađe izgubljeno srce, onaj koji bude najbrži u tome, dobit će jedan prigodan poklon paket. Također, znak pažnje i podsjetnik na tu večer pripremili smo i za ostale sudionice i sudionike.
Za kraj, kako će se edukativna igra, temeljena na poznavanju partnera uklopiti u projekt Gdje pronaći ljubav u muzeju?
– Taj interni projekt je istraživanje o načinu na koji naši posjetitelji doživljavaju ljubav, što njima ljubav predstavlja i kako ju manifestiraju u svojem svakodnevnom životu. Projekt je započeo prošle godine u okviru 25. Edukativne muzejske akcije u kojoj su nam djeca, na papirnatim šablonama za kocku crtala simbole koji za njih predstavljaju ljubav. Nevjerojatno raznolike crteže smo dobili i nakon analize svih 25 kockica pokazalo se kako djeca različite dobi usmjeravaju svoj „ljubavni“ interes prema obitelji, najčešće, pa sve do morskih životinja. Sada bismo istraživanje htjeli proširiti i na odrasle osobe, pa smo stoga napravili jedan upitnik, svojevrsnu anketu koju će ispunjavati partneri u paru, sudionici u igri. Upitnik sadrži 31 pitanje i otkrit će nam kako parovi jedno drugo doživljavaju i što za njih predstavlja ljubav.
Kao šlag na kraju, na zidinama atrija Velikog Tabora očekuje vas projekcija video-mappinga „Legenda o Veroniki Desinićkoj“ i „Living Tabor“ koju ne smijete propustiti!
Redoslijed večernjeg štimunga po satu:
19.00 – video-promocija knjige
19.30 – potraga za izgubljenim srcem
20.00 – projekcija video-mappinga
Bilješka: Je li važnije voljeti ili biti voljen? Što je važnije jednoj ptici – lijevo ili desno krilo?
mčaržavec / www.sjever.hr
11.02.2021.
