Potres na Banovini primorao je dio stanovništva na dolazak u Mariju Bistricu u Hotel Blue Sun. Većina odraslih i djece nikada nije bila u Zagorju, a ni u plemićkom gradu Veliki Tabor. Inicijativa Velikog Tabora i muzejske pedagoginje Dvora Veliki Tabor, Kristine Pavlović vrijedna je i bitna. Zašto? Pročitajte u nastavku!
U koji je zid uzidana Veronika Desinićka? Kako izgleda peć na kojoj je dvorepa vila Meluzina? Čuje li se među taborskim zidinama Veronikin plač? Premda su završetci ovih legendi i priča iz prošlosti nesretni, njihovo pripovijedanje djeluje blagotvorno i terapeutski, a to je djeci i njihovim mamama, sada itekako potrebno.
Ioculatori, srednjovjekovno putujuće kazalište Velikog Tabora omogućava šetnju vremeplovom i upoznavanje lutaka i veliko su blago ovog najznačajnijeg kulturno – povijesnog spomenika profanoga graditeljstva kontinentalne Hrvatske. Ovaj je put to izvela mag. Kristina Pavlović.
– U suradnji Blue Sun hotela Kaj iz Marije Bistrice i Dvora Veliki Tabor u četvrtak je organiziran susret s djecom mlađe i osnovnoškolske dobi kojima sam ispričala slavne priče uz pomoć lutaka koje koristi velikotaborska družina lutkarskog kazališta Ioculatori. Na kraju smo im podijelili prigodne publikacije, plakate i magnetiće na dar – rekla je Pavlović.
Djeca su imala i priliku nakon izvedene predstave proučiti lutke kojima se upravlja pomoću konca. Malo je reći da su bila oduševljena!
– To sve treba vidjeti i doživjeti na mjestu događaja! I uspomene na razlog boravka u Zagorju zamijeniti onima s pozitivnim i zabavnim predznakom – istaknula je Kristina u nadi da će obitelji posjetiti Veliki Tabor kada se situacija ustabili.
Upoznajte se s najpoznatijom legendom o Veroniki Desinićkoj!
„Prema legendi, nekada davno ovim prostorima vladao je moćni ban, grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima, zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nikako nije bila po volji starom grofu Hermanu. Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Međutim, sam Fridrik nije uspio pobjeći očevoj vojsci, a vojnici su ga zarobljenog dopremili u Veliki Tabor. Razjareni otac zapovjedio je vojsci da sina odvedu u Celje i da ga tamo zatvore u kulu – usku i visoku oko 23 metara, bez krova. Odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridrika, zazidali su sve otvore osim jednog kroz kojeg su Fridriku ubacivali hranu. Tu je proboravio preko četiri godine. Kada ga je otac odlučio osloboditi iz kule, mladić je bio psihički slomljen. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veronika također nije imala sreće. Hermanovi vojnici su je dopremili u Veliki Tabor i zatvorili u mali zatvor bez prozora, pokraj ulaza u dvorac. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana.
U predvečerje drugog dana suci su izjavili: „Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen.“ Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…“
Riječ je o legendi koja ima svoju povijesnu pozadinu i temelji se na stvarnim događajima i osobama koje su živjele u prvoj polovici 15. stoljeća. Ona je i plod narodne predaje koja se oblikovala kroz povijest.
Tijekom 19. i 20. stoljeća Veronika Desinićka brojnim je pjesnicima, piscima, slikarima i kazališnim umjetnicima bila nadahnuće za njihova djela. Različite verzije predaje o Veroniki Desinićkoj vrijedna su zajednička baština hrvatske i slovenske prošlosti.
mčaržavec / sjever.hr
19.01.2021.
