Je li vjeronauku mjesto u školi ili u crkvi - pitanje je koje se u Hrvatskoj postavlja gotovo svake godine. No dok se rasprava vodi između onih koji vjeronauk smatraju dijelom identiteta i tradicije te onih koji drže da je škola sekularna ustanova, broj učenika koji pohađaju vjeronauk polako, ali sigurno pada.
Prema posljednjim podacima Ministarstva obrazovanja za školsku godinu 2024./2025., vjeronauk je pohađalo 86,35 posto osnovnoškolske populacije, odnosno 249.205 učenika. U čak 14 županija vjeronauk pohađa više od 90 posto osnovnoškolaca. Najviši udio bilježi se u Krapinsko-zagorskoj županiji (97,25 posto), dok je najmanje učenika na vjeronauku u Istarskoj (63,14 posto) i Primorsko-goranskoj županiji (68,28 posto).
Mnogi roditelji osnovnoškolaca djecu upisuju na vjeronauk jer jednostavno nemaju alternativu. Posebno je to izazovno u osnovnim školama, gdje opcije najčešće nema, jer sat vjeronauka, iako izborni predmet, u praksi postoji u gotovo svim razredima. Roditelji koji odluče da njihovo dijete neće pohađati vjeronauk često se suočavaju s praktičnim poteškoćama odnosno djeca za vrijeme tog sata ponekad ostaju sama u knjižnici ili na hodniku, jer većina škola ne uspijeva organizacijski prilagoditi raspored.
Ove godine navršava se trideset godina otkako je etika uvedena u srednjoškolski sustav kao alternativa vjeronauku, koji je u škole vraćen 1991. godine. U osnovnoškolskom obrazovanju slična mogućnost još ne postoji, osim u 62 eksperimentalne cjelodnevne škole koje od 2023./2024. nude novi izborni predmet "Svijet i ja". Taj je predmet zamišljen kao formalna, a ne sadržajna alternativa vjeronauku te se održava dva puta tjedno, no njegovo uvođenje u sve škole ne očekuje se prije 2028. godine. Do tada, vjeronauk ostaje gotovo jedini izborni predmet u većini osnovnih škola.
U javnosti, osobito na društvenim mrežama, rasprava o vjeronauku redovito izaziva snažne reakcije. Dio roditelja vjeruje da vjeronauk pripada školskom sustavu jer djecu uči moralnim vrijednostima, zajedništvu i poštovanju, dok drugi smatraju da bi religijsko obrazovanje trebalo biti dio crkvenog života, a ne školskog programa.
S druge strane, sve je više roditelja koji drže da bi vjeronauk ipak trebao biti izvan školske učionice, u crkvi ili u župnim zajednicama, dok bi škole trebale uvesti sadržaje koji pripremaju djecu za svakodnevni život. Često se u raspravama spominje ideja uvođenja građanskog odgoja, predmeta koji bi djecu poučavao o osnovama demokracije, zakonima, porezima, pravima i obvezama građana, bontonu i međuljudskim odnosima.
Usporedbe radi, mnogi roditelji podsjećaju na nekadašnji školski predmet domaćinstvo, kroz koji su učenici stjecali praktična znanja i vještine za život, od kuhanja i brige o kućanstvu do financijske pismenosti.
Katolički vjeronauk u hrvatskim je školama uveden 1991. godine, no u društvu koje se mijenja, a broj vjernika postupno opada, pitanje njegova mjesta u obrazovnom sustavu sve češće postaje tema javnih rasprava. Rasprava o vjeronauku, čini se, neće tako brzo završiti. Dok jedni u njemu vide čuvara moralnih i duhovnih vrijednosti, drugi ga smatraju zastarjelim modelom koji bi se trebao prilagoditi suvremenim potrebama djece i društva.