Telegram.hr donosi priču o 27-godišnjem Jasminu Horvatu iz Koprivnice koji je kao dijete završio u dječjem domu u Varaždinu. Danas, ima svoju obitelj, uređeni stan, te radi u Pošti i kao nogometni sudac. Za Telegram je ispričao kako je izgledao njegov život u domu, koliko su mu u odrastanju pomogli odgajatelji Boro i Klaudija, te kako je nakon odlaska iz doma, odmah nakon mature, uspio izgraditi svoj život.
“Do kraja petog razreda živio sam u malom mjestu kraj Koprivnice. U obitelji nismo imali dobre uvjete života pa smo moje dvije mlađe sestre i ja sudskom odlukom preseljeni udomiteljima u Koprivnicu. Ne sjećam se više kako je izgledao odlazak od kuće, ali znam da sam tu situaciju mirno prihvatio, za razliku od mojih sestara, Jasmine i Antonije.
Bile su tada jako male, imale su četiri i osam godina i trebala im je utjeha. Brinuo sam za njih u biološkoj, a kasnije i u udomiteljskoj obitelji i zapravo sam vrlo rano preuzeo ulogu roditelja. U udomiteljskoj obitelji ostali smo godinu dana. Nažalost, nismo uspjeli ostvariti dobar odnos s udomiteljima, a bilo je tu i puno nejednakosti između nas i njihove biološke djece.
Shvatio sam da ti ljudi zapravo ne žele biti udomitelji, niti to rade iz altruizma. Imali smo pravo na roditeljske posjete, pa sam se požalio svojim roditeljima i oni su kontaktirali Centar za socijalnu skrb. Vrlo brzo nakon toga prebačeni smo u dječji dom Nova budućnost u Varaždinu.
Bio je to maleni topao dječji dom u kojem su nas dočekali teta Klaudija i striček Boro, odgajatelji koji ne da su radili taj posao, nego su ga živjeli. Zahvaljujući njima imali smo toplinu, slavili smo rođendane i nečije uspjehe i zbog toga nikada taj dom nisam doživio kao instituciju. U srednjoj školi sam zbog nekih svojih postignuća dobio i svoju sobu, premda malenu, ali svoju. Bilo mi je super da su se uspjesi uvijek nagrađivali.
Pamtim da mi je bilo malo teže u početku kada sam krenuo u školu u Varaždin. Promijenio sam grad, našao se u novoj školi i novom razredu gdje nikoga nisam poznavao. Išao sam tada već u sedmi razred, pa su se društva u školi već formirala. Bilo mi je malo teže ušaltati se, ali sam s vremenom pronašao svoju školsku ekipu i uklopio se. Za mene kažu da sam kao kameleon i da se uspijem svugdje prilagoditi.
U domu smo dobivali džeparac od sto kuna, što je nama bio velik novac. Ali kada sam malo stasao i prohodao s Gabrijelom, počeo sam razmišljati o nekom izvoru zarade.
U to vrijeme sam na treningu zadobio ozljedu gležnja. Kada su mi doktori rekli da bih mogao imati trajne posljedice ako se takva ozljeda ponovi, teška sam srca morao prihvatiti da više ne mogu aktivno trenirati nogomet. Bio sam golman i želio sam ostati u tom sportu, pa sam se odlučio prijaviti za nogometnog suca. Položio sam tečaj i sa 17 godina postao sudac najnižeg zvanja. Sudio sam na lokalnim tekmama i tako zarađivao džeparac, a u ovih deset godina došao sam do najvišeg zvanja. Danas sudim na velikim utakmicama po cijeloj Hrvatskoj. Još uvijek radim u drugoj ligi, ali se nadam da ću s vremenom prijeći u prvu.”
Osim što sudi nogometne utakmice Jasmin danas radi kao poštar, živi u uređenom stanu na tavanu obiteljske kuće sa svojom Gabrijelom, kćerkicom Neom i sinom Leonom.
“Možda nisam proživio niti puno tih dječjih stvari, ali zato sada konačno uživam i ludiram se sa svojom djecom. Slavimo svaki naš rođendan i na to sam posebno osjetljiv jer kod svojih roditelja nismo nikada obilježavali te dane.”
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Foto: pixabay
sjever.hr/telegram.hr
26.12.2022.
