Ovo je njihova strana priče, njihov odnos prema Europskom tjednu mobilnosti, prema prilazima, ustanovama, prema šetnji koja za njih zapravo znači vožnju. Pretpostavljamo da ste već upoznati s Udrugom distrofičara čije je sjedište u glavnom gradu Krapinsko – zagorske županije, gradu koji bi trebao ispunjavati osnove Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti – da budemo precizni Članka 5. koji propisuje Obveze koje se odnose na građevine javne i poslovne namjene, te na građevine stambene i stambeno-poslovne namjene.
Ponekad je dobro progledati kroz tuđe oči. Zamislite da ne možete prijeći cestu bez da ne zaustavite promet, da prolazite dužim pravcem od točke A do točke B jer drugačije ne možete, da ste prisiljeni druge tražiti da vam kupe tenisice, da ginekološki pregled obavljate u drugoj županiji ne zato jer možete, da ne možete koristiti nogostup, otići na sud i prijeći šest stepenica, da niste mobilni. Biti mobilan – često to shvaćamo olako jer ne vidimo, jer to ne gledamo na televiziji, o tome ne čitamo, a i ako čitamo to su većinom informativni tekstovi – obilježavanje ono, obilježavanje ono. Vrtimo se u krug, a nikako da progledamo i zaustavimo ciklus nepravde i potrudimo se oko te integracije o kojoj pričaju oni ”veliki”. U čemu je problem? Financiramo asfaltiranja, berbe grožđa, domjenke, izbore… I nije to problem. Problem je da konstantno prenosimo informacije i obilježavamo sve i svašta pa na tome i ostane. Obećavamo, a ne ispunjavamo.
Tako se već dugi niz godina obilježava i Europski tjedan mobilnosti, službeno od 16. do 22. rujna (ako pitate nas trebali bismo uvesti godinu mobilnosti, pa kada bismo ”drvili” po nekim problemima možda bismo ugledali svjetlo na kraju tunela, ili barem neki od nas). Udruga s početka priče do sada je ovu europsku inicijativu obilježavala prodajom svojih radova s kreativnih radionica. I nije bio cilj prodati te radove, već biti vidljivi i potaknuti zajednicu na asertivnost i senzibilizaciju. Ove su godine odlučili da će šetati gradom, a mi smo prošetali zajedno s njima. I dok je grad vrvio ljudima u žurbi, s njima kao da je vrijeme zastalo na tren. Njihova sreća što su zaokupili poglede svojih sugrađana dokaz je da su u svom naumu uspjeli barem dijelom. I oni su dio zajednice, iako nisu mobilni na način kao većinski ostatak društva, svojom mobilnošću nastoje probuditi poticaj mobilnosti kod drugih. Ako to nije istinska ljepota – ne znamo što je.
– I mi želimo biti mobilni, želimo se kretati, samo je pitanje koliko je nama to omogućeno, dostupno. Šetnje su te koje nam pokazuju koliko se uistinu možemo kretati – koliku dionicu gradom jedna osoba u motornim kolicima može samostalno proći, gdje su zapreke, gdje treba pomoć, koliko se mi koji koristimo kolica na ručni pogon možemo kretati (niti ne možemo sami već pomoću naših asistenata i volontera). Šetnjom uviđamo koje bi dijelove grada trebali izbjegavati, usput vidimo koje su zgrade i objekti pristupačni, na što možemo računati, na što trebamo ukazivati, što pohvaliti – govori nam predsjednica Udruge distrofičara Mirjana Janžek.
Dodaje kako se u Krapini sve više prilaza prilagođava, ali i dalje ne dovoljno. Svijetli je primjer novi most na Šetalištu hrvatskog narodnog preporoda koji slabije pokretljivim osobama ili onima u kolicima omogućava prijelaz na drugu stranu. S druge strane, tu je Općinski sud koji uz ulaz sa stepeništem ima ogroman prostor čiji se dio može iskoristiti za prilagođen pristup osobama s invaliditetom. Iz Udruge kažu kako na taj problem ukazuju godinama, no po tom se pitanju ne radi ništa.
– Na taj problem ukazujemo već dugo godina. Jedne godine smo na taj način obilježili i Dan osoba s invaliditetom. S predstavnicima županije, grada i predstavnicima udruga zastali smo ispred zgrade suda i ukazali na problem. To je zgrada u kojoj se obavljaju osnovne ljudske stvari. Bila bi druga stvar da ona nema prostora, ali zaista smo vidjeli da prostora ima puno. Rampa se može napraviti s bilo koje strane, ali to ne dopire do nikoga. Ne znamo kome bismo se direktno trebali obratiti – govore, no s druge strane imaju čvrstu vjeru da će i ona doći na red kao i ”prilagođeni” rubnjaci koji ne služe ničemu.
– To nije prilagodba samo za nas već i za majke koje dođu s djecom u kolicima, za bicikliste, za starije i za teže pokretne. Želimo potaknuti na univerzalni dizajn koji je dostupan svima. Apeliramo na sve one koji mogu na to utjecati da promišljaju o tome jer želimo biti dio zajednice – poručuju iz Udruge distrofičara.
Kao dobar primjer rješenja navode Pučko otvoreno učilište, čiji su partner bili na jednom od projekata, koji su uvidjevši problem, nabavili pomičnu aluminijsku rampu. Izgleda da je stvar dobre volje i slušanja, a apsurd je da su ovi ljudi bez daha kada u određenim ustanovama ili institucijama naiđu na toalet prilagođen osobama s invaliditetom. „Nama je to wow”, kažu.
Činjenica da oni moraju stalno biti tu i svakodnevno ukazivati na svoje osnovne potrebe kako bi oni koji trebaju uvidjeli problem činjenica je sve samo ne hvale vrijedna! Iskoristimo Europski tjedan mobilnosti da uđemo u tuđu kožu, da progledamo (ili barem pokušamo vidjeti) jer nije sve u sportu i medaljama.
mčaržavec/www.sjever.hr
20.09.2021.
