Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se svake godine 25. studenog, na temelju odluke Ujedinjenih naroda od 17. prosinca 1999. godine u znak sjećanja na sestre Mirabal iz Dominikanske Republike koje je zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu 25. studenoga 1960. brutalno dao pogubiti diktator Rafael Trujillo.
Glavna poruka obilježavanja je važnost prepoznavanja i prijavljivanja nasilja kao krajnje neprihvatljivog oblika društvenog ponašanja kojim se krše temeljna ljudska prava i slobode te razumijevanje nasilja oblikom diskriminacije žena. Također, cilj je osvijestiti javnost o široko rasprostranjenom problemu nasilja nad ženama i doprinijeti jačanju odlučnosti i snazi žena da proživljeno nasilje prijavljuju (na jedan prijavljeni slučaj obiteljskog nasilja dolazi 10 neprijavljenih).
Nasilje nad ženama i djevojčicama jedno je od najraširenijih, najdugotrajnijih i najporažavajućih oblika kršenja ljudskih prava u današnjem svijetu, a često ostaje neprijavljeno zbog straha, ekonomske ovisnosti, osude društva…
Stoga na današnji dan nastojimo podignuti svijest o činjenici da su žene diljem svijeta i dan danas predmet rodno uvjetovanog nasilja.
U nastavku prenosimo tekst glumice Marte Čaržavec, koja pisanu riječ koristi kao glavno oružje u borbi protiv nasilja nad ženama. Tekst će biti izveden danas u Rijeci u sklopu novonastale kampanje “Bitna si!” .
volim te, ali ne
„početak je uvijek obećavajuć! postoji nada, vjera, želja, i vjerovanje da u toj krvi, ipak postoji trunka iluzije, trunka ljudskosti.
nije čak ni bilo toliko kasno kada je u kamin bila bačena zadnja cjepanica, a njegov povratak do kauča značio je početak već poznatog obrasca ponašanja. jučer sam dobila bombonjeru, danas sam kurva.
-kurva!
okupana sam znojem, povučena za svoju pletenicu i opet bačena kao zadnja cjepanica.
”pomažena” remenom s tvojih hlača.
te noći nisam spavala. izašla sam iz stana oko 3 ujutro s cigaretom u ustima, s vidljivom masnicom ispod oka, nevidljivom ispod košulje i još ne vidljivijom u duši.
odlazim
daleko
od tebe
daleko od same sebe.
kapi kiše bombardirale su prozore vagona. emocije su bombardirale moje tijelo.
prosipanje zraka i tijela.
mrzim komad loše prožvakane hrane! najgora mi je ona, za koju ne znam čime je točno punjena. hrana se pretvara u sitan šljunak koji curi od mog zapešća do jagodica na prstima i paralizira mi šake.
plavo, crveno, vruće i glasno.
-fuj! mrzim te! ne volim te više i ne želim da me nađeš i ne želim ti se vratiti. tebi, za kojeg sam mislila da si čovjek života, da imaš lice čarolije i skromnost sretnih ruku. zapravo, voljela bih te povesti, ali ne tako daleko. . . u ogromno carstvo gdje nema briga. na velike otoke sreće, veselja i mašte. srce je tamo slobodno. sve ima miris ne znanja. stvarno te hoću povesti, a ne mogu jer tvoje ozbiljno lice ne pripada u park među razuzdanu djecu.
ja s tobom zapravo nisam bila sretna uopće i dugo su me svrbjeli tvoji ostaci na površini kože. i dok sjedim u parku, dolazi lagani povjetarac i čisti sve tvoje ostatke. čekaju me druge ruke.
volim te, ali ne.”
www.sjever.hr
25.11.2020
