Mnogim osobama treće životne dobi i osobama s invaliditetom, posebice onima o kojima ne mogu ili ne žele brinuti članovi obitelji, gerontodomaćice su nezamjenjive, a njihova pomoć neprocjenjiva.
Posljednjih je godina sve više žena koje se bave ovim plemenitim zanimanjem, a svojim korisnicima, osim velike pomoći u svakodnevnom životu, često pružaju utjehu i emocionalnu podršku. Mnogima su jedino društvo, osobe koje im ispunjavaju i obogaćuju nimalo lijepu svakodnevicu. One su njihovo „rame za plakanje”, ali i njihov prozor u svijet.
Andreja Kovačec jedna je od gerontondomaćica u Krapini, a „svojih” pet obitelji, kako kaže, obilazi svakodnevno.
-Telefonski se najavim, tako da oni pripreme popis namirnica, sve što treba. Svakodnevno smo u kontaktu s njima jer se ne smijemo zadržavati dulje od pet minuta, pa im onda pružamo podršku telefonom. Stalno razgovaramo i s njihovim liječnicima, surađujemo s centrom za socijalnu skrb, patronažnim sestrama – kaže Andreja dodajući da korisnici gerontodomaćice smatraju članovima obitelji:
-Zovu me i „moja kćerka”, jako su vezani za nas i svima im je jako teško. Zato ih i zovemo stalno telefonom i pričamo s njima. Tješimo ih, oni se izjadaju.
Kovačec kaže da su posljednji tjedni iznimno teški i za korisnike i za gerontodomaćice:
-Teže je sada jer ne smijemo bliže njih, bojimo se da ih ne zarazimo, čuvamo prvenstveno njih. Nema ulazaka u kuću. Njima je puno teže nego nama. Smatraju nas članovima obitelji, a sad nas nema. Iako se čujemo telefonom, nije to to. Teku i suze, to vam mogu reći!
Proći će i ovo nesretno doba, i usamljenost i suze će proći, a one će ostati – gerontodomaćice velikog srca, brižne i uvijek spremne pomoći, plemenite žene uz koje je težak život mnogo lakši, a svakodnevica ljepša.
a.kučić/sjever.hr
02.04.2020.
